Ako ti nitko nije dovoljno dobar, istina je da sam sebi nisi dovoljan

Ako ti nitko nije dovoljno dobar, istina je da sam sebi nisi dovoljan

Poznajete li i vi one ljude, kojima nitko nikada nije dovoljno dobar, bez obzira što im neka osoba učini ili kaže? Uvijek se pojavi onaj crv ljubomore i kritike u njima, kojega pod krinkom lažnog osmijeha pokušavaju nevješto skriti od drugih, dok zapravo pucaju po šavovima i jedva čekaju da ispale metke ružnih riječi na druge…

Poznajete, zar ne? Poznajete više takvih, nego li onih koji će vas svojim riječima, djelima i porukama poticati da napravite nešto lijepo i dobro za sebe. Nažalost, danas je to sasvim uobičajena pojava. Dok sresti one na prvu drugačije, otvorene i iskreno nasmijane je rijetkost. Ne bi li trebalo biti drugačije? Skrenuli smo i previše s puta svi, poneseni životnim obvezama i raznoraznim problemima, dopustili smo da pođemo stranputicom. Ondje gdje se na osmijeh gleda kao na nešto usiljeno, nešto lažno.

Jer tko li se to danas zaista iskreno osmjehne prolaznicima ili djeci na ulici, mora da je lud, na tabletama, drogama ili posjećuje psihologa više nego li kvartovske trgovine? Da, mora da su ludi svi oni koji se iskreno smiju, oni koji i dalje znaju što znači imati određene manire, oni koji će uvijek ustupiti mjesto starijima u tramvaju, pomoći nekome nositi stvari ili otvoriti vrata. Mora da su ludi svi ti koji smatraju da u ljudima i dalje postoji onaj trun dobrote i empatije, oni koji udjele kompliment i kada se to ne očekuje, bez očekivanja neke usluge ili radnog mjesta zauzvrat? Mora da smo posebna sorta, skoro pa izumrla. Mi, koji se u ispadima ljubomore jako štrecnemo cijelim bićem, ispričamo samome sebi jer smo si dopustili opet osjećati nemoć, tugu ili bijes jer netko ima ono što mi mislimo da želimo.

Da, ljudi smo, tu smo svi poprilično jednaki. Često ćemo osjećati ljubomoru, tugu, bijes, nemoć.. No, o nama ovisi kako ćemo se dalje nositi s tim ružnim emocijama kroz život. Hoćemo li dopustiti da drugi to vide, prezentirati to kao dobar dan, ugnjetavati druge vlastitom negativom? Ili ćemo iz toga izvući pouku, shvatiti da iako smo od istoga stvoreni, opet smo različiti.. Opet ne možemo imati svi jednake stvari, prizivati jednako obilje i jednaka iskustva. Shvaćaš li, oni koji svaki dan moraju gristi druge, da bi sebe nahranili mirom, mir nikada neće doseći?

Njihove riječi i ljubomora, odraz su njihovog nezadovoljstva sobom. Iskrene, opuštene i dobrodušne osobe rijetko će padati u zamke ljubomore i kuditi druge. Takve osobe svoj život kreiraju prema vlastitim pravilima, izbjegavajući skupove ljudi koji ništa ne rade a sve ostale moraju komentirati. Osobe svjesne sebe, s postavljenim ciljevima u životu, idu ondje gdje im se otvaraju vrata kako bi postigli ono što žele. Ne osvrću se pritom na druge, niti na zajedljive komentare, ne stavljaju kamenje i kore od banana drugima pod noge. Godine i ružne osobe, naučile su ih da drugima pruže ruku a ne da ih odgurnu i bace na dno. Naučili su dijeliti svoj život sa onima do kojih im je stalo, te koegzistirati sa onima koji su im strani.

Nije li lakše ići svojim putem, imati respekt prema drugim bićima? Nije li ljepše baviti se sobom, rješavati svoje probleme i usavršavati svoju osobnost, kako bi drugima donosio ono dobro?

Nemoj biti nesretna, tužna sjena. Nemoj biti onaj koji sudi drugima, bez da ih upozna, ma čak i kada ih upoznaš nemaš im pravo suditi jer ne koračaš u njihovim cipelama. Čak ni tad ne trebaš sebi dopustiti da nekome budeš razlog za tugu i sram.

Koliko bi svijet lijep bio, kada bi ljudi vidjeli da se iza ponekih osmijeha zaista ne kriju ružne ili lažne namjere, nego srce veselog djeteta, koje želi dijeliti radost unatoč tugama.

Koliko bi lakše bilo živjeti, kada bi svi rezonirali na istim emocijama i empatiji. Kada bi naučili najprije poštovati sebe i vrijeme za sebe, kako ne bismo drugima ulazili u osoban prostor i intimnost.

Da, tu uvijek trebamo polaziti od onoga da se ponašamo onako kako želimo da se drugi ponašaju prema nama. Ne želiš da te osuđuju na prvu, da bacaju ružne riječi na tebe ni poznati ni nepoznati. Isto tako, ne želiš imati nešto što tebi ne pripada. Shvaćaš li da nikada nećeš dobiti tuđe? Sve i da otuđiš nekome nešto, neće ostati tvoje. Niti ćeš ti ostati sasvim svoj.

Poznajem svakakve ljude, i u dubini duše se i dalje nadam da postoje oni slični meni. One loše izbjegavam koliko mogu i koliko mi život dopusti. A one dobre i drage tražim svijećom u tami, i kada ih nađem, držim ih uvijek blizu sebi i cijenim kao najljepši dijamant. Jer, mir i radost nije lako pronaći u sebi, pogotovo u drugima. Još teže naučiti održavati i dijeliti.

Nemoj biti osoba kojoj nitko nije dovoljno dobar, nemoj biti ta osoba nezadovoljna sobom i duboko nesretna. Istraži sve ono što te tišti kako bi postao ono što želiš postati i uklonio sve tamne oblake i sumnje. Ostavi iza sebe stare obrasce ponašanja, iznenadi sebe nekim novim ljudima i nadanjima.

Čovjek zadovoljan samim sobom, teško da će namjerno nekome željeti naštetiti. Jer zna koliko dugo mu je trebalo da očvrsne a zadrži čisto srce uz sve nevolje. Zna koliko dugo je gradio svoj kutak u svemiru i tražio mir. Takav čovjek, najprije će pružiti ruku onima u nevolji, jer je i sam prošao i nosio teret osude na svojim leđima, kao što je trpio i vječita upiranja prstom u sve što čini i osjećaj nedostatnosti.

Takvi, koji su na svojoj koži itekako osjetili ugrize i ubode, neće gristi ni trgati druge.

Život može i mora biti lijep, obojan veselim bojama i dobrim ljudima.

Ovisi o tebi, ovisi o meni, ovisi o svima nama. Koliko ćemo uložiti u sebe i u odnose, toliko ćemo na kraju i dobiti, znaj.

Marija Lombarović
https://www.facebook.com/MareLombarovic/?modal=admin_todo_tour
https://marijalombarovic.wordpress.com/

Oznake:
Ostavite vaš komentar
Komentar
Ime
Email