Bračna priča – Adam Driver i Scarlett Johansson

Bračna priča – Adam Driver i Scarlett Johansson



Film o raskidu odnosa i kako se partneri nose s raskidom, pokazuje zorni primjer svega onog lošeg što se događa u odnosu. Film govori o jako lijepo opisanoj projekciji Animusa.
Film počinje u bračnom savjetovalištu gdje su se našli Charlie (Driver) i njegova supruga Nicole (Johansson) na poziv terapeuta koji ih pokušava pomiriti, ali Nicole ne može dalje. Vanjska priča prekida govori da je ona žrtvovala svoju karijeru glumice zbog njega, upoznali su se u Los Angelesu i preselili u New York. Ipak, priča im baš i ne drži vodu jer ako se želite afirmirati u glumi i ostvariti umjetnički izričaj, Brodway je svjetski centar kazališne scene. Tako se priča i događa, tako ju i režiser prikazuje i tako možete vidjeti po atmosferi na probama. Nicole se afirmirala u predstavama koje je on režirao. Tada počinje uspjeh, glumačka skupina “Elektra” seli iz manjeg kazališta na Broadway,  a ona dobiva ponudu da igra glavnu ulogu za novu seriju u Los Angelesu. Režiser nam daje zaključiti da je Los Angeles tvornica novca jer snimanje nekih površnih serija, kako prikazuje da ih Nicole snima, nema nikakve veze sa stvaranjem umjetničke karijere. To je karijera za financijsku sigurnost, a ne za razvijanje umjetničkog talenta. Gledajući realno gdje ćete se kao umjetnik više afirmirati snimajući glupave serije i reklame što radi Nicole ili glumiti na Broadwayu? Naš slikar Bukovac je otišao u Beč i Pariz, Frano Petrić se nije afirmirao na Cresu već u Italiji, a Tesla nije uspio u Lici nego u SAD-u.Dakle, samom scenariju to nije bio cilj jer Nicole je mogao prikazati puno snažnijom što nam govori i nastavak priče kad angažira odvjetnicu i tada započinje kaos izazvan emocionalnom nesigurnošću.
Je li Nicole žrtva, a Charlie taj koji je iskorištava? Nije, što ćemo kasnije objasniti. Iz novog društvenog odnosa u kojem živimo, obiteljska odvjetnica Nora lijepo objašnjava Nicole da žene više ne žive u srednjem vijeku. Ako osjećaš ponižavanje onda ga je potrebno raskinuti i to je novo carevo ruho zbog kojeg mnoge žene prekidaju odnose. Tu dolazi do aktivacije Animusa. Nicole ne može vidjeti da je birala Charlija koji je znao što želi, bio je odlučan i pomalo autoritativan, ali je isto tako obavljao mnoge poslove po kući i brinuo za dijete. Nicole ustvari nije tražila partnera već roditelja i to je Charlie bio. Ona nije tada bila sposobna donositi odluk,  a sve odluke materijalnog aspekta je donosio Charlie. Kada je skupila snagu uz pomoć odvjetnice, suprotstavila se Charliju, iako se realno se ne vidi da su to baš tako ogromni problemi. Mogli bismo opisati da postoje u svakoj vezi, ali u stvarnosti. Ono što režiser ne može pratiti jest cijeli odnos. Nicole na kraju bira mlađeg dečka pomalo djetinjeg kojeg režiser prikazuje kao muškarca koji nema afirmiranog Animusa ili mušku stranu. Da se kojim slučajem film nastavio, ona s takvim partnerom nikada ne bila u stvarnosti sretna, velik dio njene prirode ostao bi neafrimiran.
 Što nam ova priča govori? Njih dvoje su par modernog doba, točnije,  danas se više ne prave ustupci, nego se nastoji da suprug ni s čim ne ugrožava suprugu i obratno. To je činjenica današnjih brakova, ustupak koji je učinjen jednom supružniku više se ne tolerira. Nemoguća je misija udovoljiti i karijerama jednog i drugog partnera i da odnos funkcionira. Film prikazuje ludilo samih odnosa i očekivanja koja su u SAD-u doživjela vrhunac. Ono najgore što pokazuje neafrmirani Animus  kod Nicole je  što ponovno traži roditelja u svojoj odvjetnici iako Charlie kaže da se mogu sve dogovoriti. Ona mu čak ne može uručiti ni papire za rastavu. Tu nastaje onda trakavica s odvjetnicima i enormnim troškovima i lopovluku samog sistema koji se hrani ljudskim emocionalnim patnjama, gdje se izbacuje sve ono najgore ili sjenoviti dijelovi jednog i drugog kako bi se dobilo skrbnišvo nad sinom. Ova priča jako lijepo govori kako ljudi nakon 35 godine dolaze do krize smisla, točnije, kako je C.G. Jung rekao kao i Erich Fromm da im na terapije najviše dolaze ljudi s problemima s brakom i poslom, a da uopće nemaju stvarni razlog za problem. To je problem smisla. Režiser je Nicole prikazao kao nesigurnu ženu koja nije donosila odluke (spomenuta kriza smisla). Ona je bila Psiha, djevojka od Erosa i tražila je integraciju u ženu kao u mitu. Ona je to učinila, ali je problem tražila u partneru. Na kraju je uspjela u karijeri (željela je režirati dok su bili u braku, ali joj Charlie “nije dao”), ali ono što se kroz cijeli film prikazuje jest da njihova ljubav i dalje postoji, ona još uvijek koketira s njime, ali istodobno živi s majkom što ponovno pokazuje njenu nezrelost. Da je kojim slučajem Nicole prihvatila svoju kreativnost kroz Animusa, režiser bi je pokazao sa zrelim muškarcem, ne bi neprestano koketirala sa Charlijem i pokazala bi da je tu životnu priču zatvorila. Ovako je vidljivo da je emocionalni kaos ugašen samo nakratko, dok on isto tako pokazuje neodlučnost i na taj način oboje žive arhetip djeteta.
Charlie je preselio u Los Angeles i pokazao da se želi mijenjati, bio je spreman i na terapiju. Nevjera koju je napravio i što mu je najviše zamjerila, dogodila se nakon što je Nicole odbijala seksualni odnos godinu dana. Puno sam takvih slučajeva vidio u kojima je odnos trajao, ali supružnici nisu imali nikakve emocionalne i seksualne odnose. Kada bi se dogodila prevara započele bi  optužbe, ali se ne može nikako priznati da odnos već godinama ne postoji.
Ono malo autoritativnosti koje Charlie pokazuje ustvari i nije autoritativnost jer se vidi da je osjetljiv, potpuno nesnalažljiv i melankoličan.
Film se ne bavi mnogim važnijim dijelovima tog odnosa, ali je nesvjesno jako dobro prikazao kako Animus opsjedne ženu, kako je tjera na odluku iako uopće ne zna kasnije što želi u odnosu. Lako je prekinuti ali odlučiti se, odlučno reći što želim i nakon toga ostati principijelan, u današnjem društvo ne postoji. Danas su prekidi uzdignuti na pijedestal, dok razvijati umjetnost komunikacije i odluke koje se čovjek treba držati ako želi izgraditi sebe, još uvijek predstavlja  nepoznanicu. Teško da narcis koji živi za sebe zna što želi, radije uzdižemo život u kojem nemamo odnose poput odnosa u Švedskoj gdje je 51 posto samaca, a u SAD-u 51 posto samohranih majki.
Spomenuti Animus je doslovno demon i ako ga žena ne osvještava, on je poguban za psihu jer stvara neurozu i depresiju, a na fizičkom aspektu ženi stvara probleme sa štitnjačom i reproduktivnim organima.  Muškarac koji se uopće ne bavi Animom jer malo je kreativnih muškaraca koji mogu afrimirati Animu i malo je njih koji uopće razumiju ove procese, još uvijek živi u srednjem vijeku, oni su potpuno izgubljeni jer im je oduzet patrijahat. Kada imate gomilu neafirmiranih muškaraca, Charlie je ustvari tip koji tu Animu afirmira i zato mu dajem u ovoj priči prednost. Muškarac koji pokazuje odgovornost u obitelji i želju da surađuje pokazujući svoje ograničenosti s kojima se želi suočavati je dobar primjer. Recimo, da je Charlie muškarac koji zna svoje domete, afirmativan je i kada muškarac dođe do takve razine postojanja onda ne možemo tražiti savršenost jer ona ne postoji. On financira cijelu glumačku družinu i normalno je da tu dolazi do razočarenja o kojem govori Nicole, ali to su faze u životu koje kad se borite i kad ste na dnu treba razumijeti. Žena ako ne dopusti da muškarac izrazi svoju Animu ili kreativnu stranu, nikada neće biti zadovoljna njime. Nicole i Charlie su primjer para koji ne razumije da su idealni par, njihov problem je što nisu vidjeli svoje granice, a to znači da nisu bili spremni za zrelu ljubav koja počinje tek kada prihvatite slabosti druge strane i kada ste svjesni svog maksimuma davanja. Ovaj film nije nikakvo vrhunsko djelo jedino što dosta dobro pokazuje emocionalne kaose u kojima ljudi žive i koji nisu uljepšani. Postoji drugi par rukava gdje se postavlja pitanje je li režiser mogao pokazati faze odrastanja Nicole ili još bolje prikazati njene unutarnje borbe i previranja, po meni bi to dalo jednu snažniju i autentičnu priču emocionalnosti. Ovako, Nicole je prikazana potpuno zahvaćena arhetipom djeteta kojeg sam opisao u prethodnom članku, gdje se ona ustvari nalazi u fazi u kojoj još nije afirmirala Animusa, a onda ne pokazuje jasne emocionalne izričaje i poruke prema van već djetinje potrebe u kojima traži zaštitu ili roditelja. Njen novi muškarac koji se igra s njenom mamom i djetetom i trči s plastičnim pištoljem po kući, tipičan je primjer arhetipa djeteta gdje su dva djeteta u vezi, a prema Jungovoj psihoterapiji dva djeteta mogu živjeti jedno vrijeme zajedno, ali nemaju budućnost jer nisu oformljeni karakteri i nemaju jasne odluke, pa odnos gubi snagu nakon određenog razdoblja. Vezanje njegove cipele na kraju filma kojeg čini Nicole, nekima daje naslutiti da bi se ona mogla zbližiti s Charlijem koji to i želi, ali okolnosti koje su istodobne prikazane, pokazuju da su oni stali u vremenu i prostoru i da bi to bio potpuni promašaj jer se ne vidi da su oni osvijestili problem. Oni nisu shvatili da je njhovo djetinje stanje veze završilo, a da nisu za to vrijeme uspjeli izgraditi odnos.
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik i terapeut

Pročitaj  Hipnotička privlačnost žene | Vedski jyotish



Autor: Nikola Žuvela, jyotish savjetnik i terapeut

Vir članka

O jyotishu objavljujem mnoge članke. Od 2002. godine sam instruktor yoge, te podučavam tehnike meditacije. Također, vikendom održavam slijedeće radionice: Deprogramiranje odnosa, radionice o odnosima i samopouzdanju kao i individualna i grupna savjetovanja za one koji imaju poteškoća u braku ili vezi. Završio sam doktorski studij, smjer filozofija na temu filozofije i nesvjesnog.
No Tab Selected
Oznake:
Ostavite vaš komentar
Komentar
Ime
Email