Charles Berner - zen koan i princip rada u dijadama

Charles Berner – zen koan i princip rada u dijadama

Amerikanac Charles Berner (rođ. 1929.) bio je do svog “penzionisanja” 1995. godine jedan od najkreativnijih i najautentičnijih duhovnih učitelja sa Zapada. Po njegovim sopstvenim riječima, za konačna pitanja ljudske egzistencije zainteresovao se kao vrlo mlad, i svoje prvo iskustvo prosvjetljenja doživio je kao tinejdžer, intenzivno meditirajući o značenju drevnog Lao Ceovog djela “Tao Te Ćing”, glavnog djela kineskog Taoizma.

Berner je tvorac Intenziva prosvjetljenja – trodnevna meditacijska radionica (workshop), čiji je jedini, isključivi cilj postignuće prosvjetljenja, koje za ove potrebe definišemo kao “direktno iskustvo istine”. Danas je ova definicija blago modifikovana, i time ćemo se baviti u poglavlju knjge «Prosvjetljenje: direktno znanje istine».

Intenziv nije jedna od mnogih tehnika meditacije ili ličnog razvoja koje možete raditi kod kuće, onda kada odvojite nešto malo vremena za to. Kao što samo ime kaže, to je intenzivna tehnika koja se pod vođstvom obučenog voditelja prakticira puna tri dana i svo vrijeme boravite, hranite se i spavate u objektu gdje se Intenziv održava. Takođe, Intenziv nije individualna tehnika. Intenziv uvijek radi grupa ljudi, a sama tehnika, koju ćemo kasnije detaljno objasniti, radi se uvijek u paru sa nekim drugim učesnikom.

Jako je važno naglasiti da Intenziv nije sekta, religija, filozofija ili duhovno učenje. To je čista tehnika, “čista praksa”, koju mogu praktikovati svi, bez obzira da li slijede neki poseban sistem duhovnog vježbanja ili ne. U stvari, može se reći da je ono što se radi na Intenzivu bit svake od velikih svjetskih religija, jer svaka religija upućuje na samoposmatranje, odnosno samoistraživanje, kao jedan od puteva ka konačnoj stvarnosti.

 

Direktno iskustvo istine

“Prosvjetljenje” ili “direktno iskustvo istine” podrazumijeva direktno iskustvo istine, stvarnosti, onoga kako stvari stvarno jesu. “Direktno” znači da je to iskustvo doživljeno neposredno, ne kroz upotrebu logike, osjećanja, intuiciju, posmatranje ili bilo koji drugi indirektni ili intelektualni proces. U direktnom iskustvu, ono što se doživljava i onaj koji to doživljava na izvjestan način postaju jedno, ulaze u svojevrsno stanje jedinstva, u kojem više nema razlike između onoga što se opaža i onoga koji to opaža.

Iskustvo” znači da se radi o ličnom, subjektivnom doživljaju koji se direktno tiče onoga koji to iskustvo doživljava.

Istina“ je, pak, izraz koji različiti ljudi različito definišu i razumiju. Ja ovdje termin “Istina“ koristim isključivo u značenju konačne stvarnosti, onoga kako stvari stvarno jesu, neovisno od toga šta mi mislimo, šta vjerujemo, ili kako bi željeli da stvari budu.

Iako to Berner kasnije nije javno navodio, on je pedesetih godina prošlog vijeka počeo izučavati alternativnu tehniku terapije i ličnog razvoja zvanu Dijanetika, koju je razvio Lafajet Ron Habard, poznat i kao popularan pisac naučne fantastike. Po njegovom najpoznatijem romanu, “Bojno polje Zemlja”, Džon Travolta je snimio istoimeni, istina vrlo loš, film. Berner se kasnije, sredinom 60-ih, distancirao od Habarda i osnovao svoju sopstvenu školu ličnog razvoja, pod nazivom Abilitizam, od engleske riječi za sposobnost (ability).

Bit Dijanetike sastoji se u teoriji po kojoj je glavni uzrok svih neželjenih oblika ljudskog ponašanja, poput raznih vrsta neuroza, tzv. engram. Engram je definisan kao manje ili više traumatično iskustvo bola koje je praćeno umanjenom svjesnošću ili, pak, potpunom nesvjesticom. Klasičan školski primjer lakšeg engrama, odnosno primjer toga kako engram funkcioniše, jeste žena koja se vraća kući sa pijace i nosi torbu punu povrća. Pored nje prolazi čovjek sa psom. Ona odjednom u ruci počinje osjećati bol, a emotivno doživljava nelagodu. Racionalizuje to time da je torba preteška, pa je premiješta u drugu ruku, a osjećanje nelagode počinje tumačiti iracionalnom brigom za kuću (“Moram požuriti, da li su djeca u redu?” ili “Bože, da li sam ugasila plin prije nego što sam izašla?”).

Ipak, po dijanetičkoj teoriji, uzrok i bola i nelagode leži u engramu, odnosno davnom bolnom iskustvu kada je tu ženu, još dok je bila djevojčica, napao i za ruku ugrizao bijesan pas, što je za nju u to vrijeme bilo izuzetno traumatično iskustvo. Ona, po Dijanetici, nije morala u sadašnjem vremenu svjesno opaziti psa koji je prošao pored nje, vezan na uzici. Njen nesvjesni um je to učinio i reagovao na način sadržan u engramu. Taj engram je, dijanetičkim rječnikom rečeno, bio restimulisan.

U slučaju da je ta osoba imala još koje slično neugodno iskustvo sa psima, ti nizovi loših doživljaja mogli bi se povezati u tzv. lance, te vršiti jasan negativan uticaj na život te osobe, tako da ona potpuno izgubi sposobnost racionalnog ponašanja u odnosu na pse kao životinjsku vrstu. Tih životinja ona se tada isključivo boji, ne voli ih i trudi se da ih ne primjećuje, ili uvijek iracionalno reaguje kada se nađe u blizini pasa.

Dijanetička terapija sastoji se u tome da se pojedinac preciznom tehnikom rada vrati u prvobitni trenutak bola i proživi ga u potpunosti, oslobodivši tako sputanu, potisnutu emotivnu energiju i osvijesti mentalne stavove, zaključke, koje je tada donio i koji su postali njegovi “lični zakoni” koji od tada upravljaju njegovim životom. U slučaju primjera sa djevojčicom, stav bi mogao biti: “Psi su zli” ili “Od pasa treba bježati”, ili “Životinje su opasne”. Drugi primjeri fiksiranih mentalnih stavova, koji se u Dijanetici zovu postulati, mogu biti “Život je težak”, “Drži jezik za zubima”, “Ljudima se ne smije vjerovati”, “Žene žele samo novac”, “Mene ljudi ne vole”, “Ja sam slabić”, “Mene neće prihvatiti“ i mnogi, mnogi drugi, raznoliki isto onoliko koliko je svako od nas drugačiji od svih drugih. Osloboditi se tih fiksiranih stavova i živjeti život autentično, slobodno, fleksibilnog mentaliteta, svakako je sretno i vrlo poželjno stanje.

Charles Berner bio je jedan od vrlo uspješnih ranih praktičara Dijanetike, a to mi je potvrdila i Amerikanka Pat Krenik, koja je takođe studirala pod Habardovom supervizijom tokom pedesetih. Ona je Bernera upoznala u januaru 1958, u Vašingtonu, gdje su zajedno pohađali obuku iz Dijanetike, i kaže da je Bernerov odlazak bio svojevrstan šok za mnoge Habardove studente, jer je Berner bio vrlo poznat i cijenjen praktičar Dijanetike u to vrijeme.

Nakon tog razlaza Berner je, zajedno sa svojom tadašnjom suprugom Avom, vodio centar za lični razvoj i alternativnu medicinu u Kaliforniji, u mjestu Costa Mesa. Nudili su treninge iz oblasti međuljudske komunikacije, zdravstvene programe, te programe iz oblasti proučavanja ljudskog uma, te druge slične procese.

U skladu sa iskustvima koje je imao prakticirajući metode proizašle iz Habardovog rada, Berner je utvrdio da je iskrena, istinita i otvorena komunikacija između ljudi ključni element koji pomaže da se oni oslobode mentalne napetosti, razriješe lične probleme i ponovo aktiviraju svoje uspavane potencijale. On je stoga svoj rad sa klijentima usmjerio na to da im pomogne da “otvore” komunikacijske puteve između sebe i drugih, da potpunije i istinitije prezentiraju sebe drugima, kao i da postanu bolji slušaoci, odnosno da poboljšaju svoju sposobnost da slušaju druge i da ih razumiju.

 

Princip rada u dijadama

Jedan od najvećih svjetskih autoriteta po pitanju Intenziva američki terapeut i duhovni učitelj Lawrence Noyes Skanda, koji je dugi niz godina izuzetno blisko sarađivao sa Bernerom, napisao je u svojoj izvrsnoj knjizi “Enlightenment Intensive: Dyad Communication as a Tool for Self-realization” da je Bernerova supruga Ava imala glavnu ulogu u formiranju one vrste rada koja se na Intenzivu naziva “dijada”. Sama riječ dolazi od grčke riječi “dyo”, što znači “par, dvoje”, a u kontekstu terapeutskog rada, te Intenziva, odnosi se na dvoje ljudi koji rade zajedno, u paru.

Konkretnije rečeno, odnosi se na dvoje ljudi koji sjede u paru, jedan naspram drugog, i naizmjenično komuniciraju, dok onaj drugi samo sluša. Takva vrsta rada omogućavala je da veći broj ljudi u isto vrijeme radi sa konkretnim terapeutskim instrukcijama, pod nadzorom samog terapeuta, što je otvorilo mogućnost za rad na sebi za one ljude koji nisu imali dovoljno novca da sami zakupe terapeuta i njegovo ili njeno vrijeme iskoriste samo za sebe.

«Berner je uvijek puno zavisio od žene sa kojom je bio», rekla je Lawrencu Noyesu Bernerova bivša supruga Ava, u intervjuu koji je on vodio sa njom 1996. godine. «Žena mu je bila kao neka vrsta gurua. Više nego samo inspiracija. Postojala je intenzivna svakodnevna komunikacija».

«Rad sa dijadama sam mu ja prva predložila», priča Ava. «On je u početku bio protiv… Kada su počeli da dolaze mladi ljudi koji nisu sebi mogli priuštiti da plate individualni rad, ja sam počela da razmišljam: kako ti ljudi mogu da iskuse dobiti od te izvanredne tehnologije i tako sam dobila ideju za dijade. Rekla sam, hajde da dvadesetak ljudi postavimo u dva reda, damo im pitanja za rad, mi mjerimo vrijeme i kažemo im kada da se promijene. To je bila potpuno moja ideja. Trebalo je onda razgovarati sa Charlesom i ubijediti ga da pristane na to».

Ava dalje kaže da se Berneru ideja dopala onda kad su jednom pokušali da je primijene.

Princip rada u dijadama imao je svoje korijene u dijanetičkoj praksi.

Dijanetički terapeut, za razliku od terapeutske uloge u mnogim drugim sistemima, nije imao ulogu tumača. Njegovo nije bilo da tumači iskustva klijenta, analizira ga, da mu potvrđuje ili mu odriče. Dijanetički terapeut je sličniji pilotu, ili kapetanu broda, koji jednostavno izdaje instrukcije, prati situaciju i navodi klijenta da sam stigne tamo gdje treba da stigne. To je uključivalo ponavljano davanje istih instrukcija, na koje bi klijent uporno odgovarao, dok ne bi došao do uvida ili “ispraznio” svoj emotivni naboj.

Teorijska osnova metode bila je sadržana u specifičnoj teoriji komunikacije, koju je razradio Habard, a koju ćemo razmotriti nešto kasnije u kontekstu praktičnog rada na Intenzivima. Da damo kratak praktičan primjer: terapeut bi klijentu mogao dati instrukciju: “Reci mi nešto što si uradio (toj i toj osobi) što misliš da nisi trebao?” Klijent bi tada odgovorio na instrukciju, iznio nešto u vezi sa osobom u vezi koje rade, dok bi terapeut za to vrijeme samo sjedio, držao pažnju na klijentu, slušao i trudio se da u potpunosti razumije šta mu klijent saopštava. Potom bi jednostavno rekao: “Hvala ti”. Nakon toga bi mogao dati instrukciju: “Reci mi nešto što si propustio da uradiš (toj i toj osobi) što misliš da si trebao?”, saslušao klijenta na isti način i opet odvratio: “Hvala ti”.

Zatim bi se vratio na prvu instrukciju i cijeli proces iznova i iznova ponavljao, sve dok se ne bi pojavili određeni dobri indikatori: klijent bi naglo mogao steći uvid u svoj odnos sa datom osobom, mogao bi doživjeti emotivnu katarzu i dijelom očistiti osjećanje krivice u vezi sa tom osobom, moglo bi mu se naglo popraviti raspoloženje i povećati sposobnost komuniciranja sa osobom u vezi koje rade i tome slično.

Uporno ponavljanje gornjeg procesa, u skladu sa odgovarajućim pravilima takvog metoda rada, ima tendenciju da klijenta dovede u kontakt sa sve dubljim i dubljim sadržajima njegovog uma, koji onda u jednom kritičnom momentu bivaju prepoznati i osviješteni, što vodi većem uvidu u svoj život i oslobađanju od mentalnih i emotivnih kompulzija. Štaviše, posebna snaga tog metoda rada ne sastoji se samo u tome što ponavljanjem instrukcija klijent dublje “kopa” po svom umu, već i u tome što te sadržaje jasno artikuliše, komunicira terapeutu, koji sa pažnjom sluša i trudi se da u potpunosti razumije klijenta. U stvari, klijent tim procesom otkriva i terapeutu prezentira određenu istinu o sebi. U dijadnom metodu rada njihove bi se uloge međusobno izmjenjivale. Onaj koji komunicira, to jest koji odgovara svom partneru na instrukciju “Reci mi nešto što si uradio (toj i toj osobi) što misliš da nisi trebao?”, radio bi to pet minuta, nakon čega bi mu njegov partner odvratio sa “Hvala ti” i oni bi zamijenili uloge.

Pročitaj  Sjetiš li se na putu zastati?

Onaj koji je komunicirao sada bi svom partneru postavio istu instrukciju, “Reci mi nešto što si uradio (toj i toj osobi) što misliš da nisi trebao?”, i slušao pet minuta, bez uplitanja, klimanja glavom ili komentarisanja. Samo bi slušao, trudio se da što bolje razumije ono što mu partner komunicira i na kraju rekao “Hvala ti”. Oni bi se tako izmjenjivali ukupno osam puta, što čini 40 minuta, odnosno jednu “dijadnu vježbu”. Istini za volju, gornji opisi, kako Dijanetike tako i dijadnog rada, vrlo su površni i služe samo da čitaocu daju određenu ideju o čemu se radi. Detaljnije bavljenje tim temama zahtijevalo bi posebnu knjigu, dok sam rad, iako u biti jednostavanproces, zahtijeva  ozbiljan trening i puno iskustva da bi se mogao efikasno primjenjivati na drugim ljudima. Ipak, dijade su jednostavna forma rada i pod nadzorom iskusnog trenera rade se lako i sa velikom efikasnošću.

U uvodu za priručnik namijenjen voditeljima Intenziva prosvjetljenja, Berner je napisao da je otkrio da su ljudi koji su imali iskustvo prosvjetljenja, koji su imali direktnu spoznaju istine o tome ko su i šta su, mnogo bolje napredovali kroz različite tehnike samorazvića i dijadne vježbe, te imali najviše koristi od njih. Oni koji su i dalje bili zbunjeni u pogledu svoje stvarne prirode, koji su sebe identifikovali sa različitim konceptima poput tijela, duše, duha, energije, svjetlosti i slično, ili identitetima i stanjima bića kao “Ja sam računovođa” ili “Ja teško dobijam ono što hoću”, mnogo su teže napredovali i mnogo teže shvatali smisao metoda koje su praktikovali.

 

Iskustvo svoje stvarne prirode

Bernerova opsesija je tako postala kako pomoći ljudima da direktno iskuse svoju stvarnu prirodu, kako bi mogli uistinu načiniti stvaran i ozbiljan napredak u svojim životima.

Kako je sam već doživio iskustvo prosvjetljenja, Berner je problem pokušao riješiti predavanjima. Ipak, slušanje nečijeg iskustva nije se pokazalo kao posebno efikasan metod. Možda bi jedan procenat slušalaca nešto razumio, govorio bi Berner.

Stoga je izumio nešto što je nazvao “mačkina vježba”. Naložio bi slušaocima, tokom seminara ili predavanja, da obrate pažnju na svoje tijelo ili na dio tijela. Da pokrenu i opipaju ruku, osjete realnost svog fizičkog tijela. “To je vaše tijelo”, rekao bi im.

Potom bi im naložio da zatvore oči i zamisle mačku, neku običnu domaću mačku koju su nekad vidjeli. Dok bi posmatrali tu mentalnu sliku, Berner bi im rekao: “To je vaš um”.

A zatim, dok su slušaoci i dalje držali zatvorene oči i posmatrali mentalnu sliku mačke, Berner bi im kazao: “Sada zapazite ko gleda u tu sliku mačke. To ste vi”.

Ipak, po Bernerovim riječima, ukoliko je jedan procenat slušalaca nešto razumio tokom predavanja, “mačkina vježba” bi pomogla samo toliko što bi se taj broj povećao za još oko pola procenta. Bilo je potrebno iznaći neko efikasno, praktično rješenje.

Jednog proljećnog popodneva 1968. godine Berner se nalazio u brdima pored mjesta Santa Kruz u Kaliforniji. Po njegovim riječima, bilo je to prvi put nakon mnogo, mnogo vremena da je nekoliko sati bio slobodan i nije imao šta da radi. Šetao je i gledao drveće. Iznenada mu je nadošao cijeli koncept Intenziva prosvjetljenja. Bio je to direktan, praktičan odgovor na njegovo pitanje: “Kako pomoći ljudima da se što prije prosvijetle?”

“Ja nisam sjedio i razmišljao o tome dugo vremena”, pisao je Berner. “Samo sam se upitao kako pomoći ljudima da ubrzaju proces samootkrića”.

Po svjedočanstvima ljudi koji su poznavali Bernera iz tog perioda, on je bio veliki genij sistematizacije, i nije to bilo neko nadnaravno «otkrovenje», već trenutak kada je u bljesku uvida jednostavno spojio zajedno različita znanja koja je do tada stekao – terapeutski rad, dijade, Zen, samoistraživanje iz joge – i napravio ono što danas znamo kao Intenziv.

Suština novog koncepta bila je da se tehnika komunikacije praktikovana u dijadama kombinuje sa drevnim pitanjem “Ko sam ja?”, koje je često korišteno u Indiji kao sredstvo za meditaciju, a vjerovatno je najpoznatiji savremeni učitelj meditacije na “ja” ili sopstvo bio legendarni Šri Ramana Maharši, iz Tiruvanamalaija u Indiji, koji je preminuo 1950.

Drugim riječima jedan partner u dijadi bi drugom partneru dao instrukciju “Reci mi ko si ti”, ovaj bi kontemplirao i potom rezultate te kontemplacije saopštavao svom partneru. Oni bi izmjenjivali uloge po istom principu i po istim pravilima kao i u terapeutskoj formi dijada. Kada partner primi instrukciju “Reci mi ko si ti”, napravio bi voljni pokušaj da direktno iskusi ko je on zaista, u sadašnjem trenutku. U isto vrijeme bio bi potpuno otvoren za sve što se može desiti kao posljedica tog pokušaja, uključujući direktno iskustvo. Nakon što bi kontemplirao na taj način, otvorio bi oči i svom partneru detaljno saopštio, prezentirao, sve što se pojavilo u njegovoj svijesti kao posljedica tog pokušaja, ništa ne dodavajući niti oduzimajući. Njegov partner bi za to vrijeme samo držao pažnju na njemu, slušao i trudio se da što bolje razumije to što mu se komunicira, odnosno prezentira. On bi tako kontemplirao i komunicirao sve dok ne istekne pet minuta. Oni bi zatim zamijenili uloge i radili tako, naizmjenično, sve dok ne istekne 40 minuta. Svako bi tako imao četiri perioda od po pet minuta za kontemplaciju i komunikaciju. Detaljnijom analizom i objašnjenjem ove tehnike bavićemo se kasnije u knjizi.

 

Zen koan: Ko sam ja?

Pitanje “Ko sam ja?” ima dugu tradiciju i u japanskom zen budizmu, posebno u školi rinzai, koja je poznata po upotrebi neodgovorivih pitalica, takozvanih koana, koji su korišteni kao sredstva za kontemplaciju i koji imaju efekat da zahvaljujući činjenici da se na njih ne može logično odgovoriti pomažu praktičaru da za trenutak prevaziđe svoj intelekt, izađe iz okvira uma i logike i iskusi stvarnost s onu stranu uma, doživi direktno iskustvo krajnje stvarnosti, prosvjetljenje, u zen budizmu poznato pod nazivima kensho i satori. Iako se radi o iskustvu koje je isto po svom kvalitetu, kensho je naziv za plitko, ne obavezno i stabilno stanje prosvjetljenja, dok je satori termin korišten da označi duboko i stabilno iskustvo prosvjetljenja.

Klasični primjeri zen koana su “Koji je zvuk pljeskanja jedne ruke?” ili “Kakvo je bilo tvoje lice prije nego su se rodili tvoji roditelji?” U japanskoj zen tradiciji monasi bi intenzivno radili sa koanima i trudili se da proniknu u njihovu bit tokom intenzivnih perioda kontemplacije koji obično traju pet ili sedam dana i koji se nazivaju seshin. Tokom trajanja seshina monasi bi najveći dio dana proveli u kon templaciji, a njihov cilj bi bio da iskuse kensho. Ostatak dana proveli bi recitujući svete tekstove, objedujući, radeći, konsultujući se sa učiteljom i odmarajući se.

Jedan od prvih zapadnjaka koji je doživio iskustvo prosvjetljenja praktikujući zen, i koji je kasnije i sam postao poznat zen učitelj, bio je amerikanac Philip Kapleau, koji je 1965. objavio knjigu pod nazivom “Tri stuba zena”. Ta knjiga imala je presudan uticaj u širenju zena na zapadu, i doslovno je donijela duh zena na zapad.

Bila je to prva knjiga koja je na jasan, svima dostupan način objašnjavala zen budističku meditaciju, poput svojevrsnog priručnika, i što je jako važno za nastanak Intenziva, jasnim jezikom opisala kako izgleda seshin i kakva iskustva doživljavaju učesnici seshina. Charles Berner je pomno proučavao tu knjigu. Ležao bi uveče u krevetu i čitao je, diskutujući o njenom sadržaju sa svojom suprugom Avom.

Većinu svojih ideja za Intenziv prosvjetljenja on je dobio upravo iz te knjige. Međutim, po Avinim riječima, iz već pomenutog intervjua koji je uradio Lawrence Noyes, Berner nikada nije praktikovao Zen.

«Ono što ja mislim da je njegov lični uvid na tu temu, jeste da je on, vidjevši da praktičari Zena tokom seshina povremeno odlaze na razgovor sa Majstorom, odlučio da to učesnici Intenziva rade jedan sa drugim u dijadi. Svi koani (pitanja) su uzeta iz Zena. On je shvatio da je najveća barijera za postignuće prosvjetljenja sam um, i da je prosvjetljenje tu na dohvatu ukoliko se za trenutak oslobodimo uma. Sve se to preplitalo u njemu, i šetajući onda u prirodi i razmišljajući o tome… u njemu se sve to povezalo i on je dobio ideju da sve to sastavi u jedan format i isproba u praksi. U tome je njegova genijalnost, da je mogao sve to da poveže i dobije novu viziju… On je zaista posjedovao jednu vrstu genijalnosti, i kada bi mi ponekad o nečemu pričao, prosto ne bih ponekad mogla da vjerujem šta slušam».

Zanimljivo je još jedno Avino viđenje Bernera iz tog vremena.

«On je uvijek bio do kraja prisutan sa onima sa kojima je radio…», kaže ona. «To je bila njegova jaka strana. Kada ga posmatrate u terapeutskim sesijama ili na Intenzivu, on je bio kao Betoven. U privatnom životu i u mnogim drugim stvarima bio je veoma slab. Imali ste utisak ponekad da se tu radi o dva sasvim različita čovjeka. Izgleda kao da kad je čovjek veoma kreativan po nekom pitanju ili oblasti, kao da njegova energija presuši sasvim po nekim drugim pitanjima ili oblastima».

Velika vrijednost Kapleauove knjige o Zenu bila je i u tome što je pokazala da kensho, odnosno iskustvo prosvjetljenja, nije neko psihodelično iskustvo izmijenjene svijesti, već duboko iskustvo unutarnjeg preobražaja koje onome koji ga iskusi otvara prostor kvalitativno sasvim nove svjesnosti o sebi, životu i drugima, svjesnosti koja čini da čovjek počne živjeti svoj život prirodnije i autentičnije, mudrije i sa dubljim razumijevanjem stvarnosti. U stvari, Kapleau je svojom knjigom pokazao da je to iskustvo koje čovjeka dovodi u dublji i smisleniji odnos sa stvarnošću, a ne nešto što ga odvlači od stvarnosti.

Bilo je to posebno značajno u kontekstu cijele atmosfere koja je vladala šezdesetih godina prošlog vijeka na zapadu, posebno u Kaliforniji: hippy pokret, droge, ponovno otkrivanje misticizma i istraživanje izmijenjenih stanja svijesti. Kapleau je pokazao da prosvjetljenje nije imalo ništa sa tim. Takođe, s obzirom da je u svojoj knjizi opisao iskustva drugih zapadnjaka koji su praktikovali zen, pokazao je da iskustvo prosvjetljenja nije kulturološka stvar, nešto što je “rezervisano” samo za istočnjake. Pokazao je da savremeni zapadni čovjek 20. vijeka takođe može doživjeti prosvjetljenje, poput onih o kojima je čitao u knjigama.

Pročitaj  Plešeš li kroz život ili propuštaš svu zabavu promatrajući one na podiju?

Prije nego što je održao svoj prvi Intenziv Berner je prvo eksperimentisao sa svojim saradnicima. Oni bi radili dijade kao i ranije, ali su sada koristili takva konačna, egzistencijalna pitanja kao što je već pomenuto “Ko sam ja”, ali i “Šta sam ja”, “Šta je moja stvarna priroda” ili “Šta je smisao života”. Danas se na Intenzivima koriste samo dva ili četiri pitanja – ko sam ja, šta sam ja, šta je život i šta je drugo ljudsko biće – i time ćemo se pozabaviti kasnije. Ta početna iskustva bila su vrlo povoljna, ljudi su ulazili u različite dubinske procese radeći dijade na ovaj način. Ostalo je još samo da se krene ka konačnom cilju – prosvjetljenju.

Po sopstvenim riječima, Berner je tog ljeta 1968. imao samo oko 30 dolara u džepu. Oglasio je svoj prvi Intenziv, otišao na parče zemlje u južnoj kalifornijskoj pustinji koje je nedavno kupio, stavio prostirke na zemlju, kupio stubove, zabio ih u zemlju i napravio improvizirani krov. Sve je zaklonio mrežama za zaštitu od insekata. Na taj prvi Intenziv došlo je 26 učesnika, ljudi koji su već ranije radili sa Bernerom i imali iskustva u dijadnom radu.

“Nisam im mnogo pričao o tome šta će se dogoditi”, pisao je Berner. “Samo sam kazao da ćemo raditi na tome ko smo mi i da će taj rad biti intenzivan… Ono što sam imao u glavi bio je samo bljesak jedne ideje šta bi Intenziv prosvjetljenja trebalo da bude”.

Ustali su rano ujutro, učesnici su uplatili novac, a Bernerova žena Ava je tokom pauze za ručak otišla u grad i kupila još hrane, za svih pet dana koliko je taj prvi Intenziv trajao. Kasnije, sa iskustvom, Berner je standardno trajanje Intenziva sveo na tri dana.

Berner je vjerovao da će biti potrebno pet ili deset Intenziva dok neko ne doživi iskustvo prosvjetljenja. Na njegovo veliko iznenađenje, neki učesnici su već drugog dana rada imali iskustvo prosvjetljenja. Do kraja Intenziva, kaže Berner, iskustvo prosvjetljenja doživjelo je oko četrdeset procenata učesnika. Na kraju, svi su bili oduševljeni, pa su se dogovorili da uskoro održe i drugi Intenziv.

Lawrence Noyes je u svojoj već pomenutoj knjizi dao opis početka tog prvog intenziva od strane jednog od ljudi koji su na njemu učestvovali, inžinjera elektrotehnike Edwarda Riddlea: “Sjećam se da su fizički uslovi na tom prvom Intenzivu u Lucerne Valley bili vrlo primitivni. Mjesto još uvijek nije bilo sagrađeno. Održali smo Intenziv u improvizovanoj strukturi… Na zemlji su bili tepisi, a mi smo sjedili na metalnim stolicama na rasklapanje. Nismo uistinu znali šta nam je cilj, ali se sjećam da smo iskreno išli k njemu”.

Naravno, učesnici nisu neprekidno radili samo dijade. Dnevni raspored na Intenzivu načinjen je po uzoru na zen seshine, tako da su se između dijada učesnici odmarali, imali periode za individualnu meditaciju bez partnera, objedovali, konsultovali se sa Bernerom i sl.

 

Standardna satnica Intenziva

Standardna satnica Intenziva danas izgleda tako da on obično počinje uveče, uvodnim predavanjem voditelja na kojem on objasni šta će se raditi, koji je dnevni raspored, i trudi se da motiviše učesnike. Sam praktični rad počinje sljedećeg dana u 6:00 sati ujutro, kada voditelj održi predavanje o tome kako se radi tehnika prosvjetljenja, odnosno kako se rade dijade. Nakon pauze tokom koje se posluži čaj, učesnici u 7:30 sjednu u parove i počinju svoju prvu dijadnu vježbu na tom Intenzivu. Do 12:00 sati, kada se služi ručak, učesnici su već uradili četiri dijade, doručkovali i imali jednosatnu meditaciju u šetnji, tokom koje izlaze napolje, ali i dalje usmjereni na pitanje sa kojim rade. Nakon ručka opet slijedi dijada, pa popodnevno predavanje voditelja na kojem se pojašnjavaju aspekti tehnike, učesnici iznose svoja iskustva, postavljaju pitanja… Do kraja dana, u 23:45 kada se ide na spavanje, učesnici će uraditi još šest dijadnih vježbi, jednu meditaciju u šetnji, jednu individualnu meditaciju, imaće vrijeme za popodnevni odmor, dvije užine i večeru. Isti raspored, sa malim varijacijama, slijedi i sljedeća dva dana.

Hrana na intenzivima je uvijek lagana i vegeterijanska, čaj je biljni, ne služe se kofeinski čajevi ni kafa, a zabranjeno je pušenje i konzumiranje alkohola.

Jedan drugi učesnik prvog Intenziva na svijetu, Yon Kane, ovako je 1995. opisao Lawrencu Noyesu svoje iskustvo iz Lucerne Valley:

“Ono što se meni desilo na tom prvom intenzivu jeste da se u meni upalila strast za istinom. Naporno sam radio na pitanju ’Šta je smisao života?’ i sjećam se da sam ležao budan usred noći razmišljajući ’Šta je to? Šta je to?!’ Bio sam uistinu usredotočen. Kao da sam bio u vozu i sve te razne stvari promicale su pored prozora: misli, osjećanja, slike. Ali ja sam znao da ništa od toga nije prava stvar. U međuvremenu, mnome je ovladala ta strast za istinom koja je upravljala vozom. Prethodnog dana prošao sam kroz period istinskog očaja, osjećajući da moram pronaći više smisla u životu nego što je samo ići na posao i jesti.

Kasnije sam došao u stanje da sam osjećao da ću umrijeti ako još samo jednom sebi postavim to pitanje. Ali ja sam uistinu želio istinu i zato sam nastavio. Posljednjeg jutra radili smo individualnu kontemplaciju. Onda je odjednom sve nestalo i ja sam ušao u jedinstvo. Bio sam u tom bezgraničnom, bezvremenom iskustvu jedinstva, i to nije bilo nalik na bilo šta što sam iskusio ranije. I više nije bilo bitno šta je svrha života, jer je svrha bilo samo to jedinstvo koje sam iskusio, ne neki verbalni odgovor.

Bio sam u ekstazi. Sada bih iskoristio riječ ’blaženstvo’… Satima, svaki put kada bih se ponovo dotakao tog iskustva, tu su bili valovi blaženstva, jednostavno valovi. Bilo je to tako jako i tako neočekivano da bih plakao. Kasnije sam se smijao od užitka. To se nastavilo tokom cijelog posljednjeg dana”.

Do kraja svoje karijere kao voditelja Intenziva, Berner je održao tačno 99 Intenziva. Svoj posljednji Intenziv održao je u decembru 1976. Nije želio održati 100. Intenziv. Nakon toga se povukao i posvetio isključivo svojoj sopstvenoj meditacijskoj praksi i podučavanju učenika u joga komuni u Australiji, u brdima iznad grada Adelaide.

Naime, on je u međuvremenu postao učenik indijskog učitelja joge po imenu Swami Kripalvananda (1913 – 1981), te je promijenio ime u Yogeshwar Muni. Nakon smrti svog učitelja nastavio je podučavati jogu kao samostalni učitelj.

Naravno, Berner je trenirao i druge ljude da vode Intenzive i uspostavljen je standardni format treninga za voditelje Intenziva. Vodeću ulogu u uspostavljanju tog treninga imao je upravo pomenuti Lawrence Noyes, koji jednom godišnje održava treninge za voditelje Intenziva u SAD, Kanadi ili Evropi. Taj trening podrazumijeva teorijski studij, praktično polaganje ispita, učestvovanje i asistiranje na Intenzivima, te vođenje Intenziva pod supervizijom.

Čovjek koji je Intenzive donio u Evropu bio je amerikanac Jeff Love, koji je održao prvi “evropski” Intenziv 1971. u Velikoj Britaniji, u Saseksu. Jeff Love je i prvi čovjek koji je javno objavio tekst o Intenzivu. Posljednje poglavlje njegove vrlo interesantne i nadahnjujuće metafizičke knjige “Kvantni bogovi”, objavljene 1976, u potpunosti je posvećeno Intenzivu. Vjerovatno su mnogi ljudi na Zapadu saznali za Intenziv upravo zahvaljujući toj knjizi.

Interesantno je da oko Intenziva nikada nije pravljen veliki marketing. Taj metod samorazvoja, ili bolje rečeno samoootkrića, pokazao se kao tako efikasan, da je metod “usmene predaje” ili “dobre vijesti” bio dovoljan da se raširi u gotovo svim zemljama razvijenog svijeta. Iako se Intenzivi najviše održavaju u Sjevernoj Americi i Evropi, održavaju se i u Indiji, te u Australiji.

Nakon više od 35 godina svog postojanja, sada se sa sigurnošću može reći da je Intenziv oproban i provjeren metod za postignuće prosvjetljenja. Desetine hiljada ljudi širom svijeta otkrili su sasvim novu dimenziju života učestvujući na Intenzivima. Važno je još jednom napomenuti da Intenziv nije religija, sekta ili filozofija, niti je dio nečega takvog. Na Intenzivu vam niko ne govori ko ste ili šta ste, niko vas ne uči o životu ili pokušava da vam “proda” neki svjetonazor. Intenziv je, kako kaže Lawrence Noyes, “čista praksa”, čisti metod za postignuće prosvjetljenja koji mogu primjenjivati svi, bez obzira koju religiju ili filozofski sistem slijede u svojim životima. Ili, pak, ne slijede ništa.

Intenziv je istinski duhovni dar čovječanstvu 20. i 21. vijeka. Savremeni metod koji nam pokazuje da svako doba, bez obzira na količinu mudrosti i znanja koje nam dolazi iz prošlosti, uvijek otkrije neki novi put ka istini, koji je u skladu sa duhom vremena i potrebama čovjeka koji u tom vremenu živi.

Emir Salihović – Brahmananda

e-knjiga o Intenzivu direktnog iskustva istine: Spoznaj samog sebe:

https://cakre.eu/spoznaj-samog-sebe-e-knjiga

kontakt i info:

https://esalihovic.wixsite.com/intenziv

Intenziv FB

https://www.facebook.com/Intenziv.direktnog.iskustva.istine/

Intenziv direktnog iskustva istine je suvremeni metod, tehnika duhovnog razvoja koja se na najdirektniji mogući način bavi upravo sa smislom, razumijevanjem sebe i svijeta u kojem smo. To je trodnevni praktični seminar (radionica, workshop), čiji je jedini, isključivi cilj postignuće prosvjetljenja, koje ovdje definiramo kao “direktno iskustvo istine”. “Direktno” znači bez bilo kakvog procesa. Za um je praktično nemoguće da to logički razumije. U prirodi uma je da spoznaje putem nekog spoznajnog procesa. Za um, svako iskustvo je indirektno iskustvo, jer podrazumjeva proces kojim se to iskustvo stiče. Direktno iskustvo je, stoga, apsurd za um i za logiku. Logički posmatrano, direktno iskustvo ne može postojati, jer bi to – po uobičajenoj logici – bilo jednako tvrdnji da dva objekta mogu zauzimati isti prostor, ili da jedan objekat istovremeno može biti na dva mjesta. To je naravno nemoguće u logičkom svijetu strukturisanog vremena i prostora. No, direktno iskustvo neovisno je o zakonitostima vremena, prostora i uma.
No Tab Selected
Ostavite vaš komentar
Komentar
Ime
Email