Duhovnost ne isključuje radost I ispunjenost raznolikošću kreacije

Ego je jedna misao na granici vanjskog i unutarnjeg svijeta. To nije kazna već dar Života

DUHOVNOST NE ISKLJUČUJE RADOST I ISPUNJENOST RAZNOLIKOŠĆU KREACIJE

Ako sveti spisi spominju stotine raznih područja u koja čovjek odlazi nakon fizičke smrti uglavnom s atributima poput „ocean beskonačnog blaženstva“, „beskonačna ljepota“, „riječima neopisiva ljepota“, „krajolici opojne svjetlosti i zvuka“, „sjedenje uz Boga Samog“ to neizostavno zahtijeva svjedočenje nekog oblika jastva. Nema ni iskustva, ni opisa viših regija ni pojma ljepote i blaženstva bez promatrača. Vrlo detaljan opis viših razina postojanja daje već spominjani Adi Granth Sahib. Kao zbir iskustava najvećih mistika. Već sama uporaba r i j e č i isključuje potpuni nestanak identiteta promatrača u totalnoj, ne-oblikovanoj svijesti.

Kod običnog ritmičnog hodanja koje sam opisao, sa sažimanjem pažnje na dodir stopala i podloge, ispočetka su iskustva ritmična da bi zatim prešla u jedno kontinuirano iskustvo dodira. Kako um funkcionira tako da percipira samo fenomene koji su vibracije, ritmički (kako je dokazao Max Planck, i energija na najfinijoj razini ne teče kontinuirano nego u „paketićima“ zvanima kvanti, a to je projicirano i u grube razine postojanja, op.a.) pojava kontinuiranog iskustva se doživljava na razini o s j e ć a j a. U početku se doima da se promatrač gubi u iskustvu i ostaje blaženstvo koje osjeća. Osjećaj postoji ali ne i onaj koji osjeća. Kada sam to doživio prvi puta napisao sam haiku trenutka:

Gledam sebe
Iz potoka.
Nepomičan.

No, to je varka. Dok se promatrač ne privikne na postojanje vlastitog ega kao jedne misli. Koja je spona između unutarnjeg i vanjskog svijeta i jest i jedno i drugo. Upravo taj ego lišen identificiranja s predmetima promatranja omogućuje naknadni opis svjetova iznad ovog našeg.

Koegzistencija ega i sveobuhvatne, totalne svijesti se naziva Kozmička svijest. Opetovanim iskustvom ovog stanja, vjerojatno po principu sličnom „morfogenetskim poljima“ Ruperta Sheldrakea, raste tendencija uma ka vraćanju u isto.

Pročitaj  Uštap u Jarcu - ucrtavamo novi put na mapi života

U Indiji boje platno tako da ga urone u boju i izlože Suncu dok ne izblijedi. Postupak se ponavlja iznova i iznova dok platno ne gubi izvornu boju ni nakon neograničene izloženosti Suncu.
Samo iskustvo potpune izvjesnosti u takovom stanju svijesti može dati konačni smisao i sreću.

Korak iznad Kozmičke svijesti jest Božanska svijest kada shvaćamo da je sve oko nas zapravo napravljeno od istog onog od čega je naša svijest, da je produžetak naše svijesti. Kako to prepoznajemo naš ego očito još živi. Čak i najviše stanje Jedinstva kada spoznajemo da smo u svemu oko sebe ne isključuje postojanje jastva. Ako smo mi u svemu i sve je u nama onda – jesmo. Istovremeno vječni promatrači i sudionici.

Paradoks. Onaj tko ne prihvaća paradoks ne može spoznati Istinu.

Kada sam u jednom kasnonoćnom razgovoru Maharishija pitao da li se može meditacijom reducirati misli do kraja i prijeći u tzv. transcendentalnu svijest, odgovorio je nešto što ću shvatiti tek puno godina kasnije: moguće je do posljednje misli a za onaj zadnji korak u transcendentalno je potrebna Milost.
Ta zadnja misao, posljednji trag naše individualne svijesti, jedna misao s granice vanjskog i unutarnjeg svijeta, ono što još može svjedočiti samog sebe jest – ego.

Dvije misli Alberta Einsteina su mi oduvijek bile inspiracija u traganju u kojem sam bio sasvim svjestan da ono do čega ću doći može biti istina samo za mene. Ili Istina tog trenutka ako je Stvarnost sazdana od infinitezimalno kratkih trenutaka koji su svaki Svemir za sebe.

Pročitaj  Zašto su Jyotish zvali mega sidhi (moć)?

Prva je „Um je poput padobrana – funkcionira jedino ako je otvoren.“.

Druga je: „Puno je teže razbiti predrasudu (preduvjerenje) nego atom“.

Slika 1.: Leonid Afremov – Vječnost. Postoji skandinavska legenda o vječnosti. Daleko na sjeveru postoji velika kamena planina. Svakih tisuću godina na nju sleti mala ptičica i naoštri kljun. Kada se cijela planina istroši, tek je prošao jedan dan Vječnosti.
Slika 2.: Jungov prikaz starca Filemona koji je personifikacija Kolektivnog nesvjesnog cijelog čovječanstva koja se javlja u njegovim snovima.
Slika 3.: Paradoks. Onaj tko se ne miri s činjenicom da je Istina paradoks ne može je spoznati.



Vir, Autor: Drago Plečko

Oznake:
Ostavite vaš komentar
Komentar
Ime
Email