Ego u službi esencije, Laslo Pinter

Ego u službi esencije, Laslo Pinter

U našem pristupu osobnom razvoju radimo s tri sloja ljudske osobnosti s kojim se naš ego, odnosno vanjsko, separirano, svjesno ja može poistovjetiti; s Maskom ili lažnim ja, odnosno obrambeno-prikrivajućom površinskom adaptacijom našega ja, s Nižim Ja – sebičnim, zlonamjernim, ignorantnim, destruktivnim aspektom našeg ja, kojeg pred drugim, a djelomično i pred sobom prikrivamo Maskom te radimo s Višim Ja – esencijalnim, vječnim ja, konstruktivnim, dobronamjernim, najdubljim aspektom našeg bića, s kojim se također naše vanjsko ja ili ego poistovjećuje.

Dakle, u radu na sebi se fokusiramo se na osvještavanje osobnog psihičkog prostora koji postoji između svjesnog vanjskog ja , to jest ega i našeg dubokog unutarnjeg esencijalnog, vječnog ja, to jest Višeg Ja.
Taj duševni međuprostor također je dio nas, pripada nama, ali pošto ga se zbog straha, nezrelosti i nesvjesnosti bojimo, također ga se i odričemo te ne želimo do kraja posjedovati.
Dakle i želimo i ne želimo prihvatiti i posjedovati ono što je u nama.
Ta nesvjesna podvojenost uzrok je patnje koju osjećamo u životu.

TRAUMOM KAO KOTAČEM SAMSARE VRTIMO KARMU VLASTITE PROŠLOSTI

Samsara se psihološki može definirati kao svijet u kojem se vrtimo u krugu, dok je Karma psihološko gorivo tog uzročno-posljedičnog kruženja.

Ako duhovni, metafizički jezik prevedemo na psihološki, tada govorimo o radu u kojem se fokusiramo na vlastiti život i osobnu problematiku vlastitog ega, te nezaobilazno dolazimo do činjenice da zbog bolnih iskustava iz djetinjstva u nama postoje nesvjesne reakcije aktivirane iracionalnim strahovima. Te reakcije možemo svesti na zajednički nazivnik: na određene životne situacije koje nas podsjećaju na staru traumu pohranjenu u nama, reagiramo nesvjesnim automatizmom te spomenute životne situacije postaju okidači koji aktiviraju našu staru bol. Odnosno do tada neprorađena traumatska iskustva iz naše prošlosti opetovano aktiviraju neugodne nagonske i emocionalne reakcije. Nadalje, možemo uvidjeti i to da ih naš odrasli ego pokušava savladati, nekom vrstom izbjegavanja, odvajanja i potiskivanja. Želimo čim brže izaći iz neugodnih emocionalnih reakcija koje nas plaše, a pošto nas odvajanje i potiskivanje ne može sasvim uravnotežiti i umiriti, preostalu energiju traumatske reakcije nekako ipak moramo isprazniti iz našeg tijela i svijesti. Najčešće nekim površinskim pražnjenjem, npr. razgovorom tipa, “joj, znaš što mi se desilo”, u kojemu prenaglašavamo vlastitu reakciju kroz koju smo prošli ili potpunom zamjenom teme i pričanjem o nečemu što direktno nema veze s onim što smo doživjeli. Međutim, takvo površno suočenje s vlastitom boli samo odgađa i produžuje patnju. Trauma koja je pohranjena u našem nesvjesnom, pohranjena je i u našem tijelu, živčanom sistemu i suptilnim energetskim tijelima. Ona će se na sljedeći okidač iznova aktivirati i zavrtjeti u nama.

Ali to je samo dio priče. Trauma koja se sastoji od doživljaja u prošlosti koji je izazvao bol, strah i ostale emocije koje su se javile vezane za taj doživljaj, a koje nisu do kraja bile proživljene, osviještene, prorađene i iscijeljene, postaju unutarnji neprijatelj od kojeg se naša svijest brani i odvaja. Te reakcije nisu samo psihološke, već su isto tako i duboko tjelesne. Pošto je u nama nešto od čega se mi zbog nelagode svakako želimo odvojiti, a dobrim dijelom smo nesvjesni tog psihološkog automatizma, unutrašnji konflikt ne nestaje, već postaje unutarnji neprijatelj, neurotska smetnja, koja se u svijesti pojavljuje u obliku projekcije. Projekcije na nešto ili nekoga izvan nas, oko nas, npr. životne situacije i drugi ljudi postaju mete na koje nalijepimo vlastitu nesvjesnu nutrinu od koje bježimo.
Tako smo zamijenili unutarnjeg neprijatelja, tj. vlastitu neiscijeljenu traumu, vanjskim neprijateljom kojeg sada također pokušavamo savladati, najčešće opet na isti površni način kao i unutarnjeg. Međutim, njega je teže učiniti nevidljivim nego vlastito sjećanje na traumatsku bol i ne preostaje nam drugo nego da mi sada postanemo neprijateljski prema životnim situacijama i ljudima na koje smo nalijepili projekciju – smatramo ih opasnima, lošima, zlonamjernima itd. Kako otvoreno pokazivanje našeg neprijateljstva najčešće u nama izaziva nelagodu, strah i krivicu, površno to naučimo prikriti ili maskirati Maskom.

Prije ili kasnije počinjemo uviđati da se vrtimo u vlastitom začaranom krugu u kojemu se branimo od vlastite nedovršene prošlosti i na gore opisan način ju opetovano ponavljamo i proživljavamo.

OSLOBAĐANJE OD NESVJESNOG RETRAUMATIZIRANJA VLASTITOM PROŠLOŠĆU

Mokša je sanskritski izraz za rasterećenje, oslobođenje od samsare odnosno od kruga ponovnog rađanja i umiranja. U psihološkom smislu odnosi se na slobodu od ignorantnosti: samo-realiziranost i poznavanje samoga sebe.

Da ponovimo, rad koji u našem centru podučavamo sastoji se od pomoći pri osvještenju nesvjesnog psihičkog prostora koji postoji između separirane ego osobnosti i vječne esencijalne osobnosti, a uzrokuje nezadovoljstvo te svojim destruktivnim djelovanjem reciklira psihičku bol, to jest patnju.
Pomažemo našim polaznicima da dođu u konstruktivni kontakt i “prorade” izbjegavana, psihološki nedovršena bolna traumatska iskustva iz djetinjstva iz predosobnog perioda koji traje do 3godine, a kojega se većim dijelom ne sjećaju, te kasnijeg perioda kojeg se više sjećaju, kako bi postepeno oslobodili sebe od nesvjesnih destruktivnih obrazaca ega koje se kroz nekonstruktivne neurotske reakcije želi rasteretiti vlastite istraumatiziranosti.

OSVJEŠTAVANJE IMA SVOJU PSIHOLOŠKU ALI I DUHOVNU DIMENZIJU

Ta duhovna dimenzija može se opisati Pathwork terminologijom. Kroz destruktivnu negativnu namjeru Nižeg Ja, ego osobnost želi rasteretiti sebe kažnjavanjem drugih, a u konačnici i sebi. To rasterećenje kroz prenošenje unutarnje boli na druge koji najčešće nisu krivi za našu originalnu bol i traumu praćeno je i osjećajem negativnog užitka, koji zbog svoje povređujuće prirode može u nama izazvati osjećaj krivice. Zbog toga ga ne dozvoljavamo u potpunosti osjetiti i uživati, već ga dijelom negiramo, potiskujemo i okrećemo prema sebi.
Aspekt rada s osvještenjem negativne namjere, rasterećujućeg negativnog užitka i preuzimanja odgovornosti za ovaj destruktivan, sjenovit dio našeg života je specifičan upravo po tome da osvještava, daje metodologiju i otvoreno naglašava bitnost prorađivanja ovog nesvjesnog procesa koji se vrti u nama, a na koji većina psiholoških škola ne stavlja dovoljno pažnje pa ga time i ne može proraditi.

Naš životni zadatak na psihološkoj i duhovnoj razini je da traumatsku bol naše prošlosti i njihove nesvjesne destruktivne manifestacije koje projiciramo na vanjski život u sadašnjici osvijestimo, preuzmemo odraslu odgovornost za vlastitu kreaciju i nađemo konstruktivne načine da ih razriješimo.

Ovaj opisani proces prvo moramo proći i osjetiti kako bismo otvorili u sebi neometan pristup životnoj energiji koja želi slobodno teći kroz nas, a izvire iz naše esencije, našeg Višeg Ja.
Kada se prepustimo i nebranjeno osjećamo svoju spojenost s izvorištem života u nama, zadovoljstvo tog spojenog protoka donosi nam osjećaj potpunosti, osjećaj nađenosti, osjećaj da je sve na svome mjestu i ukida osjećaj straha od života.
Ovaj oslobađajući osjećaj nam jedino spajanje i integracija s vlastitom životnom srži može pružati.
Na taj način se ego, odnosno mi prestajemo skrivati u Masci i služiti destruktivnom negativitetu Nižeg Ja, te počinjemo uživati u svojoj iskonskoj, primarnoj, konstruktivnoj prirodi i esencijalnoj osobnosti.

U tom procesu naša osobnost oslobađa naboj iz negativnih aspekata Nižeg Ja i transformira ga u svoju primarnu pozitivnu namjeru Višeg Ja. Mi time postepeno korak po korak spoznajemo uzroke i pročišćavamo negativno djelovanje našeg Nižeg Ja te se sve voljnije prepuštamo uživanju u pozitivnoj namjeri i ispunjenju vlastitih stvarnih potreba.
Napuštamo ulogu žrtve koja retraumatizira sebe i druge recikliranjem vlastite traumatske prošlosti i počinjemo uživati u životu kroz konstruktivnu ulogu stvaraoca suosjećajući s drugima, kao i sa samim sobom.
Upravo nam ovaj cjeloviti proces osobnog razvoja koji sam u bazičnim crtama opisao može donijeti osjećaj mira, ljubavi, pozitivne snage i slobode. Naša vanjska osobnost prolazeći taj proces sve jasnije uviđa stvarne vrijednosti života. Tako spoznajemo da dublja svrha ljudskog, pa i našeg vlastitog života upravo život iz osobne esencije, te svojevoljno harmoniziramo vanjskog dijela naše osobnosti s unutarnjim, trajnim, izvorišnim Ja.

U ovako proširenom smislu integrativna terapija postaje proces individuacije, proces življenja života iz duboko autentičnih impulsa koje osoba nalazi u sebi kroz koji postepeno sazrijeva u svojoj osobnosti. Dakle, integrativna terapija koju mi podučavamo bazirana je na integraciji vanjskog odvojenog aspekta ega s njegovom korijenom – osobnom esencijom, osvještenjem i proradom psihičkog međuprostora između ta dva dijela osobnosti. Sazrijevanje može biti postignuto kroz postupno upoznavanje vlastitih namjera i potreba te u konačnici kroz potpuno prepuštanje vlastitoj slobodnoj volji.

Duhovno gledano Ego predstavlja dar slobodne volje – vanjsko ja koje je privremeno odvojeno od svojeg kreativnog izvorišta, “Boga”. U toj odvojenosti vanjsko ja dobilo je na dar potpunu slobodnu volju – “mogu činiti što hoću”. Iz ovoga aspekta strah od boli i kazne je najčešće ograničenje zbog kojeg se ego, tj. vanjska separirana osobnost ne usuđuje otvoreno djelovati i uživati u svojoj slobodnoj volji.

Kroz spoznaju dobra i zla u nama mi po vlastitoj slobodnoj volji postepeno nalazimo najkonstruktivnije puteve za sebe. Na taj način stvaramo autentičnu individualnost, jedan krajnje jedinstven život i krajnje jedinstvenu osobnost koja je neponovljiva. Da nema slobodne volje, ta avantura života ne bi bila moguća. Radost istraživanja nepoznatog kroz poslušnost samom sebi je dar koji nam stvara žudnju i radost. Ako ne prigrlimo tu slobodnu volju, nikada ne možemo biti uistinu sretni u srcu. Po slobodnoj volji izabiremo destruktivno ili konstruktivno, a možemo se u tim izborima krajnje njegovati ili maltretirati, te na kraju ne možemo pobjeći od posljedica vlastitih izbora, već ih naučimo prihvatiti i preuzmemo odgovornost za njih. To je ono što nas čini stvaraocima sličnima Stvoritelju. Kada bismo slijepo slušali neku višu silu, bez da slušamo sebe, to ne bi bilo moguće. Bili bismo poput dobre, ali nesamostalne djece koja nikada nisu iskusila vlastitu autonomiju te užitak i bol rasta kroz samo-upoznavanje. Tako slijedeći drugog ne bi slijedili i spoznali sebe – bili bi samo sluge bez poznavanja vlastite slobodne volje.

Istraživanje destruktivnog i konstruktivnog aspekata slobodne volje kroz pozitivnu i negativnu namjeru te djelovanje u sigurnim uvjetima terapijskog prostora ili radionica omogućuje ljudima da razgolite sebe do kraja i vide što je ono što je iza toga, što je njihova stvarna priroda – da upoznaju sebe iza tih podvojenih aspekata. I upravo ovaj proces istraživanja i otkrivanja slojeva svojih dubina, njegovanjem namjere da iznova otkrivamo vlastite istine u vezi destruktivnih i konstruktivnih aspekata sebe te nađemo vlastito trajno i stabilno ja iza tih manifestacija jest način kako ego može biti u službi vlastite esencije.

Centar za integrativni razvoj je organizacija koja se bavi područjem osobnog razvoja kroz prvi četvorogodišnji program integrativne psihologije, tjelesno orijentirane terapije i duhovnosti u Hrvatskoj i u ovome dijelu Europe.
No Tab Selected
Ostavite vaš komentar
Komentar
Ime
Email