Jung o religiji i alkemiji

Jung o religiji i alkemiji



U ovo vrijeme dobro je susresti se s jednim drugačijim pristupom religiji i stvarnosti pogotovo kod Junga koji je i sam doživio puno mističnih iskustava:
Bojim se da su za takvo stanje stvari odgovorni ne samo nesvjesnost i nemoć pojedinca već i opći duševni odgoj Europljanina. Taj je odgoj ne samo u nadležnosti već i u naravi vladajućih religija; jer samo te, prije svih racionalističkih sustava, odnose se jednako na vanjskoga i unutrašnjeg čovjeka. Kršćanstvu se može predbaciti spor razvoj, želi li se opravdati vlastita nedostatnost. Ne želim počiniti pogrešku pripisujući religiji ono za što je u prvome redu odgovorna ljudska nespretnost.
Stoga ne govorim o najdubljem i najboljem razumijevanjem kršćanstva, već o površnosti i kobnom neshvaćanju, što svi zamjećuju. Imitatio Christi (Oponašanje, nasljedovanje Krista), to jest zahtjev da se slijedi uzor i postane sličan njemu, trebao bi težiti razvoju i uzdignuću vlastita unutrašnjeg čovjeka, ali ga površni vjernik, sklon gotovim obrascima, pretvara u izvanjski predmet obožavanja, koji upravo zbog tog štovanje ne uzmaže zahvatiti u dubinu duše, kako bi je preinačio u cjelovitost primjerenu uzoru.
Tako božanski posrednik stoji kao slika vani, dok čovjek ostaje fragmentom, netaknut u svojoj najdubljoj naravi. Krist se, dapače, može oponašati do same stigmatizacije, a da se oponašatelj nimalo ne približi uzoru i njegovu značenju. Jer nije posrijedi puko oponašanje koje čovjeka ostavlja nepromijenjenim i stoga tek umjetnom tvorevinom. (…) Pogrešno poimanje samo izvanjskoga nasljedovanja Krista (imitatio Christi) pojačano je europskom predrasudom po kojoj se zapadnjačko mnijenje razlikuje od istočnjačkoga.
Zapadnjaka je očaralo “deset tisuća stvari”; on vidi samo pojedinačno, posve je podložan svojemu “ja” i stvarima, nije svjestan duboka korijena svega postojećega. Istočnjak, usuprot tome, doživljava svijet pojedinačnih stvari, pa i sebe sama, kao san i svojim je bićem ukorijenjen u pra-tlu, što ga privlači toliko snažno te je njegova povezanost sa svijetom ograničena u često neshvatljivoj mjeri. Zapadnjački stav, sa svojim isticanjem predmeta, sklon je ostaviti “uzor” Krista u njegovu predmetnome obliku, lišavajući ga tako njegove tajnovite veze s unutrašnjim čovjekom. (…)
Uzor Krist preuzeo je na sebe grijehe svijeta. Ali ako je taj uzor posve vani, onda je i grijeh pojedinca vani, te je tako taj pojedinac fragmentom više no ikad, budući da mu površno nerazumijevanje pruža lagodan način da svoje grijehe doslovce “prebaci na Krista” i tako izbjegne dubljoj odgovornosti, što je protivno duhu kršćanstva. (…)
Ako su najveća vrijednost (Krist) i najveća nevrijednost (grijeh) vani, duša je ispražnjena: nedostaje joj ono najdublje i najviše. Istočnjačko (posebice indijsko) mnijenje je drukčije: sve najviše i najdublje jest u transcendentalnome subjektu. Time se neizmjerno povećava značenje atman-a, sebstva (jastva). U zapadnjaka, međutim, vrijednost sebstva pada na ništicu. Odatle proizlazi opće potcjenjivanje duše na Zapadu. (…)
Isključivo religiozna projekcija može dušu lišiti njezinih vrijednosti te se ona uslijed inanicije ne uzmaže više dalje razvijati i ostaje u nesvjesnu stanju. Istodobno ona upada u zabludu da uzrok svih nedaća leži vani, i ljudi se više uopće ne pitaju kako i gdje su i sami tome pridonijeli. Duša im se čini toliko beznačajnom te je jedva drže sposobnom za zlo, a kamoli za dobro. Ali ako duša više nema nikakvu ulogu, vjerski se život zaustavlja na izvanjskosti i nebitnim tričarijama. Kako god zamišljali odnošaj Boga i duše – jedno je sigurno: duša ne može biti nikakvo samo, već ima dostojanstvo bića kojemu je podarena sposobnost odnošaja prema božanstvu. Pa kad bi to dio i samo odnošaj kapi prema mogu; ni mora ne bi bilo bez mnoštva kapi. Dogmatski utvrđena besmrtnost duše uzdiže je iznad prolaznosti tjelesnog čovjeka i čini je sudionikom nekoga nadnaravnog svojstva. Time ona po značenju mnogostruko nadmašuje svjesnoga smrtnika, tako da kršćanin zapravo ne bi smio gledati na dušu kao na nekakvo “samo”. (…)
Svaki je arhetip podoban za beskrajan razvoj i beskrajnu diferencijaciju. Stoga je moguće da on bude više ili manje razvijen. U izvanjskom religijskom obliku, gdje je važan samo vanjski lik (gdje je, dakle, posrijedi više ili manje potpuna projekcija) arhetip je istovjetan s vanjskim predodžbama, ali ostaje nesvjestan kao duševni čimbenik. Kada projicirana slika u tolikoj mjeri zamijeni nesvjestan sadržaj, on nema sudioništva u svijesti, niti utjecaja na nju. Time on mnogo gubi na vlastitom životu, jer je zapriječen u onom njemu naravskome oblikovanju svijesti, štoviše: ostaje nepromijenjen u svojem prvotnom obliku, jer u nesvjesnome se ništa ne mijenja. Od određene točke on čak naginje vraćanju na niže i arhaičkije stupnjeve. Stoga se može dogoditi da kršćanin, koji doduše vjeruje u sve svete likove, u najskrovitijem dijelu duše ostane nerazvijen i nepromijenjen, jer je sav njegov Bog “vani” i on ga ne doživljava u duši. (…)
Treba shvatiti da mysterium magnum (veliko otajstvo) ne postoji samo po sebi, već je poglavito stvoreno u čovječjoj duši. Onaj tko to ne zna iz iskustva, može biti veleučeni teolog; o religiji, međutim, nema pojma, a još manje o odgoju ljudi. (…) Predbacuju mi “apoteozu duše”. To nisam učinio ja – već sam Bog! Ja duši nisam pripjevao religioznu funkciju, već sam iznio činjenice koje dokazuju da je duša naturaliter religiosa (po naravni religiozna), to jest posjeduje religioznu funkciju: niti sam izmislio ili joj pridao tu funkciju, već je stvara ona sama bez ičijih mišljenja ili naputaka. U upravo tragičnoj zabludi ti teolozi ne uviđaju kako se time ne dokazuje postojanje svjetla, već postojanje slijepaca koji ne znaju kako bi i njihove oči mogle štogod vidjeti. Valjalo bi, napokon, primijetiti kako ne koristi hvaliti i propovijedati svjetlo ako ga nitko ne može vidjeti. Usuprot tome, bilo bi nužno naučiti ljude umijeću gledanja. Bjelodano jest da je odveć mnogo onih što su nesposobni uspostaviti vezu između svetih likova i vlastite duše; oni, naime, ne uzmažu vidjeti kako u njihovu vlastitom nesvjesnom biću drijemaju sukladne slike te u kolikoj su one mjeri takve. Da bi to unutrašnje viđenje bilo moguće, valja utrti put sposobnosti gledanja. Kako to postići bez psihologije, to jest, bez dodira s dušom, meni je priznajem nedokučivo.
C.G. Jung

Pročitaj  Otpustite želje i gledajte kako se ostvaruju!



Autor: Nikola Žuvela, jyotish savjetnik i terapeut

Vir članka

O jyotishu objavljujem mnoge članke. Od 2002. godine sam instruktor yoge, te podučavam tehnike meditacije. Također, vikendom održavam slijedeće radionice: Deprogramiranje odnosa, radionice o odnosima i samopouzdanju kao i individualna i grupna savjetovanja za one koji imaju poteškoća u braku ili vezi. Završio sam doktorski studij, smjer filozofija na temu filozofije i nesvjesnog.
No Tab Selected
Oznake:
Ostavite vaš komentar
Komentar
Ime
Email