Kako roditelji manipuliraju s djecom?

Kako roditelji manipuliraju s djecom?



O manipulaciji roditelja nad djecom opisao je najbolje Freud, a za ovu našu priču objasniti ću isto tako važne posljedice manipulacije. Roditelji vođeni svojom narcisoidnošću i željom da djeca naslijede ono što oni jesu najizraženija je u ovoj civilizaciji. Toliki rad i davanje u kojem se govori da je to zbog ljubavi na terapiji otkrivate potpuno nešto drugo. U snovima kada se pojavi duhovni sadržaj istodobno se javlja i neki roditelji koji kaže kako je to glupo. Dakle, većinu stajališta pohranili su roditelji u svoju djecu i za to su revno radili da bi naslijedili “kiler” obrasce u sebi. Primjerice, dijete koje se suprostavi tom programu postaje neprestano osuđivan od oba roditelja. Primjerice, Deni dolazi iz radničke obitelji i magistrirao je na društvenim znanostima dok su mu njegovi roditelji govorili da je najvažnije da radi nakon srednje škole što je on i učinio, ali bio je doslovno predstravljen da radi osmosatno radno vrijeme što ga je dovelo do koalitisa, nakon čega je upisao fakultet i sebi doslovno kupio pet godina vrijeme u kojem je dobio potporu roditelja da se bavi onim za čime je najviše žudio. Ipak, nakon završenog fakulteta i magisterija za kojeg je morao raditi, susreo se sa ponovnim radom u dučanu i osmosatnim radnim vremenom s radnom subotom.
Njegova narav to nije mogla podnijeti i malo pomalo nakon velikih razočarenja u poslu i nakon što su ga i neke cure napustile vidjevši u njemu besperspektivnosti, okrenuo se poslovnom davanju savjeta i malo pomalo je osnovao malo poduzeće s kojim se osamostalio. Roditelji su ga ucjenjivali za kuću koju su rekli dati kćeri koja je odmah rekla da će kuću prodati. Otac koji je bio vezan za kuću za odmor i njegov rodni kraj poklonio je pred kraj života. Nakon što ju uredio kuću i turistički je iznajmio kako bi se kuća sama održavala, obitelj mu je govorila da je materijalista, a majka mu je govorila da si nađe neki siguran posao nakon što je dvadeset godina imao uspješno poduzeće. Iako je kuća neodržavanjem propala kao i mnoge kuće jer program na ovim prostorima koji govori o nekom materijalizmu a ne o zdravoj pameti, gdje osamdeset posto takvih nekretnina je u praktički propalom stanju, a roditelji ucjenjuju djecu s nasljedstvom i kojem će je djetetu ostaviti, ustvari je najjači program ovih prostora. Djeca koja naslijede taj program misle da te kuće i stanovi imaju veliku vrijednost, a ustvari se radi o nekretninama koje su goli zidovi, bez izolacije i starih instalacija.
Deni je jedno vrijeme mislio da će roditelji biti sretni što je obnovio kuću u koju su oni “ulagali”, ali dobio je samo prigovore. Ovdje je najbitnije da je Deni vidio kako se njegovi roditelji poistovjećuju sa žrtvom, tugom i tragedijom i svaki izlazak iz tog programa predstavljao je veliki strah jer je pokazao da se može unatoč svim preprekama. Nekako kao da je svima koji su ga ismijavali pogotovo društvene znanosti u smislu da su bezvrijedne, točnije, njegova okolina isto tako je na to gledala sa podsmijehom jer kolektivni prihvaćeni program važnosti cigle i nekretnina na ovim prostorima pokazao da ne želi slijediti društvene samokažnjavajuće programe. Demencija kod roditelja kada se javila bila je lakša i bolja opcija samo da bi se zadržali samokažnjavajući programi jer ti programi oni su vukli i od svojih roditelja. Biti neuspješan kukati, pričati o problemima na način da si uvijek žrtva najpopularniji su programi i oni su sastavni dio obrazovanja ili nasljedstva roditelja i predaka. u političkom životu pogotovo na prostorima bivšeg Balkana narcisi su najpopularniji, oni koji će ih prevariti kao i njihove roditelje najbolje je slijediti jer bolje biti i jadan nego onaj tko promišlja o sebi. Većina ljudi ismijava mišljenje jer ako misliš onda si na Filozofskom fakultetu, ili ako misliš u duhovnosti onda si u self helpu ili nekoj religiji, ali samostalno razmišljanje izvan spomenutih modela ne postoje. Ljudi se ismjavaju mišljenju i vežu se kako je Freud kroz mit o Edipu otkrio da se ljudi vežu za nekretnine i pokretnine i svoj ego vežu uz nepostojanje mišljenja i morala i tako odgajaju i ucjenjuju djecu jer sve što je bliže tijelu je važnije. Edipov hedonizam ili odbijanje odgovornosti i individualnosti kao u Denijevom primjeru za veliku većinu je zastrašujuće. Zato su ljudi poput Denija otpadnici društva jer nisu pristali na samokažnjavajuće modele života. On nije slijedio niti religijski savjet koji je govori o siromaštvu jer kad je bio siromašan onda je morao troduplo više raditi i na poslu biti ponižavan i tada je najviše bio prihvaćen od okoline. Razvijanje novih modela poslovanja koje jačaju prijateljstvo, kreativnost i koje su pomoglo mnogim poduzećima svijetu je više dao nego da je živio kao mali kotačić sustava. Spomenuti Denijevi roditelji su najviše jalni a tko plača taj jal nego djeca? Ljudi žele djecu, ali ako ne razvijate mišljenje i osjećanje što ćete dijeliti sa svojom djecom u odrasloj dobi? Priče o tome što posjedujete ili što zapažate? Kada kao odrasli sjedneš s djetetom i pričaš o smislu života nije li to ono što će dijete cijeniti? Hoće li dijete cijeniti što si bio kotačić ili što si se usudio živjeti?
Po kojoj to orgnialnosti koju ste razvili će se vas pamtiti vaše dijete?
Zar je Freud kao ateist morao reći ljudima da su oko sebe izgradili obrambene sisteme u kojima odbijaju život. Zašto  djeca moraju biti sudionici tog straha od života? Kada roditelji i dobiju demenciju oni su prihvaćeni. Ljudi koji rade u domovima za starije govore mi kako ih oni nastavljaju kažnjavati, kada to ne mogu više raditi s djecom pogotovo onom koja su morali pobjeći od ovog terora, onda nastavljaju to činiti sa osobljem ili liječnicima što su mi potvrdili nebrojeno puno puta. Naše tijelo stari prirodno i razboljeva se, ali mnoge bolesti su povezane sa kažnjavajućim obrascima što sam u svojoj praksi puno puta vidio. One su obrambeni sistemi privlačenja pažnje od okoline i nametanja krivnje drugima, primjerice, kako su njihova djeca bezosjećajna i kako ne mare za njih. Ono što čovjek razvija u sebi najveće je bogatstvo njihovoj djeci, dok isprazni ljudi brinu koju će im dijete školu završiti i hoće li se snaći u životu. Takav život donosi kolektiv koji voli naciju a zašto je ona potrebna ljudima? Kada ne razviješ svoju orginalnost onda se moraš poistovjetiti s kotačićem u kolektivu ili nacijom, ne možeš se radovati svojim postignućima jer ljudi koji to čine oni na kavama ne razgovaraju o društvenim problemima već o svojoj kreaciji i kako da je učine širom. U naciji se opet ljudi moraju poistovjetiti s orgninalnim pojedincima, Teslom, Mozartom, Bachom, Leonardom da Vincijem, ali neostvarivanjem te orginalnosti stvara osjećaj krivnje koju onda prebaciju na djecu jer s njome ne mogu živjeti. Čovjek odabire što želi a odgoj je bezvrijedan, niti jedna knjiga vam neće pomoći jer dijete vidi jesi li ili nisi razvio orginalnost. Ako ste ikada radili kao profesor ili predavač, djeca će vas odmah prepoznati ako ste lažnjak i ako nemate u sebi ovu karakteristiku. Odgoj i orginalnost neraskidivo su tkivo i ogledalo svakog djeteta.
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik, terapeut.

Pročitaj  Kad čovjek odraste….



Autor: Nikola Žuvela, jyotish savjetnik i terapeut

Vir članka

O jyotishu objavljujem mnoge članke. Od 2002. godine sam instruktor yoge, te podučavam tehnike meditacije. Također, vikendom održavam slijedeće radionice: Deprogramiranje odnosa, radionice o odnosima i samopouzdanju kao i individualna i grupna savjetovanja za one koji imaju poteškoća u braku ili vezi. Završio sam doktorski studij, smjer filozofija na temu filozofije i nesvjesnog.
No Tab Selected
Oznake:
Ostavite vaš komentar
Komentar
Ime
Email