Lanci predrasuda i nagona su tako slabi da ih ne osjećamo i tako jaki da ih ne m...

Lanci predrasuda i nagona su tako slabi da ih ne osjećamo i tako jaki da ih ne m…

Lanci predrasuda i nagona su tako slabi da ih ne osjećamo i tako jaki da ih ne možemo raskinuti

MATERIJALNI USPJESI DONOSE ZADOVOLJSTVO A DUHOVNOST SREĆU. FIZIČKA I DUHOVNA EVOLUCIJA TEKU OBRNUTIM SMJEROM!

E. Haeckel je još 1866. godine rekao da je ontogeneza (razvoj zametka) kratka rekapitulacija filogeneze (razvoj vrste).
To pojednostavljeno znači da devet mjeseci u utrobi majke prolazimo faze razvoja koje su neka vrsta ponavljanja onog što se dogodilo tijekom cijele evolucije, od primitivnih vrsta do današnjeg čovjeka. Dakako, u to spada i latentno sjećanje na nagone koji su pogonili evoluciju – opstati pod svaku cijenu. Tako su jače vrste uništavale one slabije i ubojito se nasilje etabliralo kao glavno sredstvo preživljavanja. Naravno, iz navedenog slijedi da smo negdje u svom genomu zabilježili sve nagone svih vrsta i sasvim je izvjesno da u svom psihološkom životu prolazimo isto to gradivo.
Otuda okrutnost kod djece, agresivni pokušaji afirmacije u društvu u tinejdžerskom razdoblju, pohlepa, mržnja prema onima koji nam ne ispunjavaju očekivanja, taština, a kasnije i grabežljivost, lopovluk, glad za vlašću, lažljivost, zavist i teško podnošenje tuđeg uspjeha . I seksualni nagon ima svoju silovitu fazu a u svom ekstremnom obliku proizvodi silovatelje, pedofile i nimfomaniju. Te sirove nagone Freud naziva „id“ i posve je jasno da je egoistično i bezobzirno ponašanje, gledano sa stanovišta evolucije – normalno! Neki čak smatraju altruističko ponašanje nekom vrstom neuroze, psihičke patologije.

Iako se trudimo iz stoljeća u stoljeće biti sve bolji i bolji ratovi postaju sve krvaviji, ne marimo za patnje ljudi koji umiru od gladi, za klimatske promjene, a mužjaci i ženke preko kozmetičke i modne megaindustrije umjetno produljuju svoju mladost s jednim ciljem – razmnožiti se i predati dalje svoje gene ali i utjecati na njihovu manifestaciju i dominaciju što je dulje moguće.
Ono od čega bježimo jest činjenica da prirodno ponašanje nije humano, moralno ili suosjećajno već bezobzirno i ništa nije teže nego kontrolirati te nagone na koje se nadovezuje mehanizam besmislenih ali vrlo opasnih generalizirajućih predrasuda kao „Svi Židovi su pohlepni gadovi“, „Svi bankari su lopovi“, „Svi muslimani su opasni“, „Japanci i i Nijemci su jedini radišni narodi“, „Svi homoseksualci su abnormalni“, „ONI u cjepiva stavljaju stanice raka, fetalne stanice i živu“, „ONI nas truju chemtrailsima“, „ONI imaju lijek protiv raka ali ga daju samo bogatima“, „Svi političari su lažljivci“ i tako unedogled.

Očito je u korijenu evolucije u ovom materijalnom svijetu destrukcija. A destrukcija može na svjesnoj razini proizvesti samo patnju. I najveći uspjeh ne doživljavamo kao takav ako za njega ne znaju drugi. Jer su nam očajnički potrebni podražaji koji dovode do osjećaja sreće no ono što vrlo kratko osjetimo jest zadovoljstvo, ushićenje nečim prolaznim a ne sreća. I nužno u toj iscrpljujućoj utrci prije ili kasnije poklekne većina. Jedni zbog toga što se više ne vide na TV ekranima i naslovnicama, drugi jer više nisu politički moćnici kojima je sve dozvoljeno, treći jer se urušilo njihovo financijsko carstvo, četvrti jer su izgubili posao, neki kakvu ravnateljsku poziciju a neki jer više nemaju što jesti.

Postajemo robovi negativnih misli i klišea.

I tada se javlja depresija, tjeskoba, pesimizam, bezvoljnost, beznađe i nerijetko i bolest. Neposredna je reakcija bijeg u samoću a Majka Terezija je jednom rekla da je vidjela sve moguće bolesti i da je najgora od njih usamljenost.

Prvi je korak potražiti predah. Od vastitog i tuđeg licemjerja. Nerijetko su to knjige i savjetnici za samopomoć ili životni treneri. Što je posve razumljivo, normalno i za neke vrlo korisno. Nerijetko to donosi dragocjeno kupljeno vrijeme, povratak nade, podršku iz nove okoline, utjehu a možda i realističniji odnos prema ljudima oko sebe. Zato nema smisla odmah kazneno goniti one trenere koji, ushićeni uspjehom, daju koju nesmotrenu izjavu. Dovoljno je na takvu izjavu upozoriti jer se prvi prekršaj nigdje ne kažnjava predrastično.

No to nije trajno rješenje, već odgoda. Dakle, to nije duhovnost.

Korak dalje su dva Boga. Jedan stvarni koji nema imena, neda se opisati a gušći je od najgušće materije i rijeđi od vakuma, svuda i nigdje odjednom, u svijetu i izvan njega stalno. I dokučiv je samo na najdubljim razinama svijesti. Odakle stvara pojavni svijet. Lažni je onaj kojeg su izmislili ljudi iz straha od smrti, koji ima mnoga imena, obećaje svakome drukčija nebesa i nagrade ako ne u ovom a onda u onom drugom životu, dozvoljava stalno nove početke bez žutih kartona i , općenito, da se s njime pregovarati.
On ima brojne izaslanike, posrednike jer eto, sam ne stigne sve. Za koje ponekad brzo shvatimo da su ipak neovlašteni ali, uvijek se tamo vraćamo, reagiramo tipično ljudski, kao stari Rimljani, koji su rekli „Znam da nije istina ali me to umiruje“. I tako se etabliraju vrlo moćne udruge posrednika kojima se u bijegu od bola bacamo u krilo bezrezervno i nekritički. Ponekad smo slijepi na groteskne gluposti tih božjih amasadora, sve u želji da se bol ne vrati. Kod nekih dobijamo poklon u obliku fraze „da je za sve kriv ego“. Zašto netko konačno tim „guruima“ i New Age amaterima ne pojasni što je to gubitak ega koji se zove depersonalizacija i derealizacija. Stručni je izraz za to shizofrenija. Prosvjetljenje je nešto sasvim drugo. Alan Watts ga zove „kontrolirana shizofrenija“.

Nema religije ni filozofske škole koja nije iznjedrila kakva autentičnog mislioca ili propovjednika. Koji govori a da se ne
poziva na koncepte koje ni sam ne razumije a mi se tek možemo pretvarati da ih razumijemo. No takove su duše tako rijetke da se ipak najbolje osloniti na vlastitu svijest, težnju za slobodom od patnje i iskrenost ako je još možemo iscijediti iz umorne psihe.
Pojava Novog Zavjeta je trebala revolucionirati zapadnjačka društva. Ideja opraštanja, tolerancije, ljubavi prema bližnjem i dobrote međutim, nažalost, nije zaživjela. Ratovi su se nastavili nesmanjenom žestinom. Ipak, da nije bilo tog kršćanstva s moralnim kodom vjerojatno bismo se poklali svi poprijeko i već davno uništili sve oko sebe. No, konačno je ipak zavladalo božanstvo svih božanstava – Novac.

Što je onda duhovnost? Postizanje potpune unutarnje izvjesnosti i blaženstva koje čovjeka, bez obzira na vanjske okolnosti, čini samodostatnim, ispunjenim i sretnim da ni u jednom trenutku ne poželi zlo nekom drugom živom biću. Neki to nazivaju Prosvjetljenje a drugi Ljubav. Rijeka nastaje na izvoru i teče od njega. Kao i Evolucija. Duhovnost teče unatrag, prema izvoru. Što je zapravo Prosvjetljenje u kršćanstvu? Kada bismo svako živo biće mogli voljeti bezuvjetnom ljubavi kakvom volimo svoje dijete. To nije lako ali je moguće. U istočnjačkim se filozofijama sve svodi na smanjenu mentalnu aktivnost jednostavnim neurofiziološkim vježbama poput progresivnog opuštanja koja donose osjećaj blaženstva koji je sve dublji svakim novim uranjanjem u stanja sve manje pobuđenosti živčanog sustava dok ne dosegnemo stanje bez misli, ekstatično blaženstvo poznato kao samadhi, satori… Opisi mistika raznih tradicija kao i precizna mjerenja funkcionalnom magnetskom rezonancijom dugogodišnjih praktikanata raznih oblika meditacije i molitve koja je obavio dr Andrew Newberg sa Sveučilišta u Pensilvaniji dokazuju da se i kod kršćanskih mistika i kod tibetanskih jogija i sufija radi o posve istom stanju svijesti.
Pri čemu ego ostaje potpuno jednak samo nije više pod kontrolom nagona i predrasuda. Ego je konstrukt Evolucije duge mijarde godina i neuništiv je. No, kao svaka druga životinja se može pripitomiti. Pa pristaje na suživot sa kontinuiranim osjećajem blaženstva i vječnosti. Takvo se stanje zove Kozmička svijest. Bajke o „razaranju ega“ i izravnom uskakanju u stanja prosvjetljenja dolaze iz radionica vikendaških majstora duhovnosti i azijskih „youtube“ spiritualnih poduzetnika.

Nezaobilazan je i termin čakre koji se pojavljuje svako malo u svim mogućim varijantama koje su najčešće besmislene. Kao „namještanje“ i „čišćenje čakri“ na primjer. Da bismo shvatili o čemu se zapravo radi moramo krenuti od popularnog naziva za životnu energiju – kundalini. Za tu istu sila sam izbrojao čak 86 termina u raznim kulturama, od pustinje Kalahari do Skandinavije, od Južne Amerike do Japana. Ona se kao sjeme svijesti nalazi na dnu kičme i, kako kaže tradicija, poput zmije je tri i pola puta omotana oko nje. Penje se kroz energetske centre čakre, do tjemena. No, to je samo koncept. U stvarnosti su čakre zone u mozgu, grupe neurona koje se aktiviraju kroz spiritualnu praksu. Sva je stvarnost samo u neuronima. Cijeli se film, mada projiciran u 4D vanjskog svijeta, odvija u toj pihtijastoj masi koja je najsavršenija tvorevina u Svemiru. U mozgu. Koji je manifestacija Kozmičke Inteligencije u materijalnom svijetu. Ambasador kojeg se može i opozvati, dakako.

Slika 1: Ovo je nemoguće, doslovce NIŠTA, u fizici znano kao „kvantne fluktuacije u vakumu“. Dakle nešto u ništavilu. A očito je da se nešto događa. Nisu li to počeci prepoznavanja svijesti u svom rudimentarnom obliku, u niskom startu? Možda.

Slika 2.: Prilično je jasna arhetipska biblijska simbolika gdje vidimo Evu i Adama uz Drvo Znanja s kojeg su se počastili jabukom i tako spustili u dualni svijet kojime vlada Evolucija. Korijen drveta je sjeme svijesti, deblo je kralježnica a krošnja mozak u kojem se ističe dio oblika jabuke – talamus koji je vjerojatno odgovoran za našu svjesnost o sebi. Zmija je kundalini, životna sila koja se penje i od sjemena do sve širih obzora svijesti. I inače je zmija takav simbol životnje sile u brojnim drugim tradicijama. Adam I Eva simboliziraju dualnost svega oko nas, princip jina i janga.

Slika 3.: I stadioni su mjesta sužene svijesti i ludila čija sam i sam žrtva. Kao nepopravljivi navijač Dinama i pobornik Bad Blue Boysa dragovoljno taj dio ludila preuzimam na sebe!






Vir, Autor: Drago Plečko

Oznake:
Ostavite vaš komentar
Komentar
Ime
Email