Naše ja na nakovnju života
Čovjek je ispunjen očekivanjima, a ako ne svojim očekivanjima onda nametnutim željama roditelja i okoline, uvijek pritisnut i razapet mnogim zahtjevima na koje teško odgovara. Najviše što nas treba zabrinuti jest to da sve što znamo o sebi je samo Ja kompleks u moru drugih kompleksa koji se ponašaju kao želje. Ono što znamo o sebi, samo je vrh sante leda. Ne vidimo cijelu santu koja je u moru, a tu su kompleksi zaljubljivanja, strah od novog, strah od neimaštine, strah od gubitka i ostalih afekata koji nas svako malo zaskoče. Ali zašto bi nam to bilo važno?
Ako je Ja samo jedan od mnogih u nama samima, to znači da mi nemamo znanje već pretpostavke o svijetu koje nastaju na temelju naših želja na kojima stvaramo krive projekcije i zaključke što je dobro, a što loše. A kada i nešto saznamo onda sudimo jer nam je procjena bila na temelju Ja koji je bio okružen mnoštvom drugih zahtjeva koje su oko njega, točnije ti zahtjevi uopće ne predstavljaju stvarnost.
Kada sudite drugima, to vas ne oslobađa. Ipak, ono što je bitnije, ne sudite jer ste zločesti već sudite na temelju neostvarenih očekivanja.
Taj pritisak izbacujete kroz sud o drugima, gorčinu života koja dolazi iz unutarnjih pritisaka, kako nagona za opstankom, tako i neostvarenim Erosom ili točnije, neostvarenoj ljubavi. Sudovi vas guše, ali ako se okrenete srcu ili unutrašnjosti, to vas budi na način da se radikalno odlučujete za sebe i svoje zahtjeve koje ste znali jedino kada ste bili mali dječak ili djevojčica.
Ukoliko želite nešto zaista promijeniti onda je potrebno shvatiti da je naše Ja okruženo fantazijama o idealima života. Kada se stvari ne događaju po tim idealima, mi potiskujemo svoje pravo Ja kojeg se ustvari i bojimo jer nam je nepoznato. Tek kada smo se odvojili od roditelja i stvorili svoje ja, u onom trenutku puberteta kada postajemo buntovnici, ubrzo dolaze zahtjevi sa svih strana i to Ja se lomi. Ono mora odrasti i prepustiti se nečem većem što zovemo Jastvo ili pravo Ja.
Naravno da se opiremo svim snagama, bježimo u nedorasle odnose, govorimo da je brak glupost, a onda se u avanturističkim vezama toliko povrijedite da ne možete više disati. Tada optužujete svijet, a Glasnik pravog Ja vam govori: “Ja ne mogu bez tebe, ti ne možeš bez mene, ja sam tvoja individualnost koje se toliko plašiš. Bježiš u društvo, bježiš na posao da budeš gomila, bježiš u loš odnos da ne bi bio ti.” Tko se prepusti tom zahtjevu i shvati da nema kuda, upoznaje pravi život koji otvara dublju stvarnost i ispunjenje. Pokušajte, ionako na kraju puta samo tamo možete ići. To je kao da bježite od svoje Sjene.
Nikola Žuvela
terapeut i jyotish savjetnik
Autor: Nikola Žuvela, jyotish savjetnik i terapeut
Vir članka
Ostavite vaš komentar