O postajanju ličnosti

O postajanju ličnosti



…Naše se doba ushićeno slavi kao “era djece”. Ovo neizmjerno proširenje dječjeg vrtića istovremeno ide ruku pod ruku s potpunim previđanjem odgojne proble­matike koju je genijalno naslutio Schiller. Nitko ne ospo­rava važnost djetinjstva niti ga podcjenjuje. Odviše su jasna teška, često trajna oštećenja nastala zbog glupavog odgoja u kući, a kasnije školi i odviše je neodbaciva neophodnost razumnih pedagoških metoda. Međutim, ako čovjek želi ovo zlo dohvatiti doista u njegovom korijenu, onda se ozbiljno mora postaviti pitanje: kako je došlo do toga i kako to da je i danas još slučaj da se primjenjuju glupe i ograničene odgojne metode?
Tko želi odgajati, treba i sam biti odgojen. Danas se još uvijek primjenjuje učenje napamet, a mehanička primjena metoda uopće nije odgajanje, niti za dijete, niti za samog odgajatelja. Neprestano se govori o tome da dijete mora biti odgojeno kao ličnost. Ja se, naravno, divim ovom visokom odgojnom idealu. Ali tko odgaja te buduće ličnosti? To su na prvom i najvažnijem mjestu obični, nekompetentni roditelji koji su često i sami cijelog života polu ili sasvim djeca. Tko će na kraju očekivati od svih tih običnih roditelja da budu “ličnosti”, i tko je ikada razmišljao o tome da osmisli metode kojima bi se “ličnost” mogla usaditi roditeljima? Zbog toga se, naravno, više očekuje od pedagoga, od obrazovanog stručnjaka, koji je temeljito upućen u psihologiju, naime u gledišta ovih ili onih, često dijametralno suprotnih mišljenja o tome kakve su vjerojatno osobine djeteta i kako ih treba tretirati. Za mlade ljude koji su pedagogiju odabrali za svoj životni poziv pretpostavlja se da su i sami odgojeni. Nitko vjerojatno neće tvrditi da su istovremeno i svi oni ličnosti. … Od prosječnog odgajatelja naprosto se ne može očekivati više nego od prosječnih roditelja. Ako su dobri stručnjaci, onda čovjek s njima mora biti zadovoljan isto onako kao i s roditeljima koji svoju djecu odgajaju na najbolji mogući način.

Pročitaj  Želja kao ugoda koja se pokazuje kao želja za moći

Svaka osoba se mora individualizirati, budući da nema drugog izbora nego da se izrazi kroz jedinku.
Što se čovjek više približava sredini života i što mu je više uspjelo učvrstiti se u vlastitom stavu i socijalnom položaju, tim više mu izgleda da je otkrio pravi put i principe ponašanja. Ovdje se može dogoditi da postavljanje socijalnog cilja ide na račun totaliteta ličnosti.
Za mladog čovjeka može izgledati kao opasnost ili skoro grijeh da se previše bavi samim sobom, za starijeg je dužnost i neophodnost svoje biće podvrći ozbiljnom razmatranju. Umjesto ovoga, mnogi stariji ljudi radije postaju hipohondri, tvrdice ili vječiti mladići – što je sve posljedica sumanutosti da se drugom polovinom života upravlja principima iz prve polovine.
Čovjek sigurno ne bi doživio sedamdesetu i osamdesetu, kada ova dugovječnost ne bi odgovarala njegovoj vrsti. Zbog toga i njegovo popodne života mora imati vlastiti smisao i ne može biti žalostan privjesak prijepodneva.
 

Pročitaj  Zarobljeni u mit o Erosu

C.G.Jung
 

 
 
 
 
 
 
 
 
 



Autor: Nikola Žuvela, jyotish savjetnik i terapeut

Vir članka

O jyotishu objavljujem mnoge članke. Od 2002. godine sam instruktor yoge, te podučavam tehnike meditacije. Također, vikendom održavam slijedeće radionice: Deprogramiranje odnosa, radionice o odnosima i samopouzdanju kao i individualna i grupna savjetovanja za one koji imaju poteškoća u braku ili vezi. Završio sam doktorski studij, smjer filozofija na temu filozofije i nesvjesnog.
No Tab Selected
Oznake:
Ostavite vaš komentar
Komentar
Ime
Email