Ono o čemu ne govorimo, pretvara nas u robove vlastitih emocija i misli!

Ono o čemu ne govorimo, pretvara nas u robove vlastitih emocija i misli!

Svatko od nas ima nešto o čemu nikad ne govori, određene emocionalne prtljage i krvave suze. Ono nešto što nam je obilježilo put. Ali s kamenjem ne možemo plivati, a ni ploviti, ono će nas samo jače povući na dno. A da bismo bili slobodni, moramo jedno shvatiti – sloboda je odgovornost, koja dolazi kroz bol i lekcije.

Uvijek govori dobro o drugima…

Kad bih vas pitala možete li navesti što je to obavijeno velom tajni, skriveno od znatiželjnih pogleda drugih, nepoznanica većini a ponekad i vlasniku, što biste odgovorili?

Naš um i naše srce. Dvije stanice na putu života, skrivene duboko u nama, dvije jednako bitne stavke za naš duhovni rast. Prepuni smo tajni, prepuni smo neotkrivenih istina, ljepota i strahova.

Ponekad, toliko odmaknemo od sebe, da ni sami ne možemo raspoznati sve naše boje, boljke, nesreće. Ponekad smo sami sebi jedna velika nepoznanica i zaboravljamo da se ključ nalazi upravo u nama. Zaboravljamo zagrebati ispod površine, jer se bojimo što ćemo ondje pronaći.

Odlažemo dan za danom suočavanje s osobom koju tek nakratko pozdravimo u ogledalu svako jutro. Odlažemo jer smatramo da nije nužno, da trebamo živjeti i boriti se za golu egzistenciju.

A nutrina polagano i bolno odumire, postaje kao tumor koji se širi našim tijelom, kao znak alarma koji nas upozorava da idemo pogrešnim putem i da moramo stati. Jer, previše smo udaljeni od sebe, od svog višeg ja, od izvora. Toliko da ćemo oboljeti, ako ne stanemo i ne riješimo ono o čemu nikad ne govorimo.

Svatko od nas ima nešto o čemu nikad ne govori, određene emocionalne prtljage i krvave suze. Ono nešto što nam je obilježilo put, natjeralo nas da pobjegnemo od sebe kako bismo se godinama kasnije bezuspješno tražili. A tražili smo se posvuda, samo ne ondje unutra. Trebali smo najprije spoznati svoju bol, ispoljiti je van kako bismo lakše disali i maknuli teret s kojim koračamo.

Pročitaj  Ako ti nitko nije dovoljno dobar, istina je da sam sebi nisi dovoljan

I umorimo se, itekako se umorimo noseći to breme, samo što svakodnevno koračamo pod maskama i pretvaramo se da smo dobro, a nismo. Čemu pretvaranje, radi koga i čega? Da bi bilo sve dobro i pozitivno, moramo valjda i proći kroz te tužne lekcije. Moramo srušiti vlastite svjetove, kako bismo izgradili nešto sasvim novo.

U redu je ponekad ne biti u redu, to je dio našeg razvoja. Ali, u redu je i potrebno je uvijek gledati pozitivno na sve što nas snađe, jer i u nevolji se uvijek nazire tračak nade koji nas drži do onoga sutra. I moramo vjerovati da sve što se događa, zaista se događa s razlogom koji ćemo nakon prijeđene lekcije spoznati.

Ali, nećemo spoznati tako što odgurujemo sebe i ne želimo spoznati tko smo, ako se ne trudimo prerasti neke stvari i otpustiti boli.

S kamenjem ne možemo plivati, a ni ploviti, ono će nas samo jače povući na dno. A da bismo bili slobodni, moramo jedno shvatiti – sloboda je odgovornost, koja dolazi kroz itekakvu bol i lekcije. Bez toga, svijet bi bio suviše jednostavan za živjeti, duša ne bi rasla i težila čišćenju i povratku ka izvoru.

Uvijek govori dobro o drugima…

Moramo proći i crno i bijelo, da bismo došli ondje gdje nam je mjesto. Biti odgovorni za ono što jesmo, ono što mislimo, činimo i osjećamo. I nije to posao koji ćemo odraditi prema uputama drugih ljudi, onako u hodu, brzinski. To je posao koji iziskuje dugotrajan rad na sebi, rad godinama. Posao kojemu samo vi možete nadjenuti ime i pravila.

Pročitaj  Ponedjeljak – Problem posla je problem vještina

I trudite se radi sebe, riješiti izgovoriti ono o čemu ne govorite, ono od čega zazirete i čega se bojite. Korak po korak, dan po dan, kao nova šansa za suočavanje i pomaganje samom sebi. Kad dođete do ponovnog poštovanja  i voljenja sebe, znat ćete da iscijeljeni ste.

Sve prethodne boli pretvorili ste u pobjede i inspiraciju, gledajući ih kao ono neophodno za rast, od izvora poslano da nas s razlogom prodrma. Tada, vi ćete čvrsto stajati na nogama i biti spremni na sve ono što će vam tek doći na put.

Osvijestite na vrijeme svoje boli, napravite im novo ruho i riješite se zarobljenih tereta, tako što ćete im hrabro pogledati u oči i izvući pouku iz svega što vas je rušilo. Naposljetku, ono što vas je nekoć rušilo, istovremeno vas je gradilo kako biste danas bili ovo što jeste. 🙂

Marija Lombarović

https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/

Vir: Atma.hr

  • Objave
Kolumnistica, urednica, sanjar, altruist, po struci ekonomist. Ljubiteljica književnosti, psihologije, prirode, yoge, plesa. Love is my religion. Autorica bloga Moja škrinjica ludosti (i pokoje mudrosti).
Oznake:
Ostavite vaš komentar
Komentar
Ime
Email