Potraga za smislom
Fromm i Jung tokom svoje dugogodišnje prakse su primijetili promjenu koja se događa među pacijentima, odnosno razlozi zbog kojih dolaze više nisu isti kao što su bili na početku prošlog stoljeća. Početkom ovog vijeka psihijatru su se uglavnom obraćali ljudi koji su patili od simptoma. Ruka im je bila paralizirana na psihičkoj bazi ili su imali neki opsesivni simptom. Drugim riječima, bili su bolesni, u smislu u kojem riječ bolest upotrebljava u medicini. Oni su željeli da se oslobode simptoma, a njihov pojam zdravlja je bio ne biti bolestan. Takvi ljudi se još uvijek obraćaju psihoanalitičaru za njih psihoanaliza još uvijek predstavlja terapiju čiji je cilj da otkloni njihove simptome i osposobi ih da društveno funkcioniraju. No dok su oni nekad sačinjavali većinu psihoanalitičareve klijentele, danas su u manjini. Takvi pacijenti ne znaju od čega pate. Žale se na nesanicu, potištenost, nesreću u braku i dr. smatrajući da je problem u nekom određenom simptomu. Takve različite tegobe samo su svjestan oblik u kojem ih naša kultura dopušta da izraze nešto što počiva mnogo dublje i zajedničko je raznim ljudima koji svjesno vjeruju da pate od ovog ili onog određenog simptoma. Zajednički problem tih ljudi je otuđenost od samih sebe, od bližnjeg i od prirode. Za razliku od životinja koje u svojim nagonima imaju ugrađeni sistem za prilagođavanje sredini i koja potpuno živi u prirodi, čovjek nema taj nagonski mehanizam. On mora da proživi svoj život, a ne proživljava život njega. On je u prirodi, ali nadilazi prirodu. Čovjek posjeduje svijest o sebi, a zbog te svijesti o sebi kao posebnom entitetu on se osjeća nepodnošljivo usamljen, izgubljen i nemoćan. Od kada se čovjek rodi, postavlja mu se kroz čitavi život jedno pitanje. Kako nadvladati, patnju, usamljenost i smrt, kako da ostvarimo jedinstvo sa bližnjima i prirodom? Roditi se u potpunosti, razviti svoju svijest, svoj razum, svoju sposobnost za ljubav do točke na kojoj čovjek nadilazi samoživu zaboravljenost samim sobom i dospijeva do nove harmonije, nove sjedinjenosti sa svijetom.
Rođenje nije čin, ono je proces. Živjeti znači rađati se svakog trenutka. Čovjekova evolucija od fiksacije na majku i oca do pune nezavisnosti najbolje je objasnio Eckhart, veliki kršćanski mistik srednjeg vijeka. U tom kontekstu, čitavi naš život je proces rađanja, odnosno preobražavanja, gdje se, i prema Eckhartu, penjemo prema jedinstvu s Bogom. U tom procesu je nužno nadvladati spomenutu vezanost. Da bismo shvatili ljudsko biće, moramo znati njegov odgovor na pitanje postojanja, odnosno drugačije rečeno, moramo znati što je njegova individualna religija kojoj su posvećeni njegovi napori i strasti. Najveći dio onog što se smatra “psihološkim problemima” samo su sekundarne posljedice nerješavanja čovjekovog osnovnog odgovora, odnosno odgovaranja na pitanje smisla života.
Heidegger je smatrao da čovjekovo ostvarivanje sreće, kao stanje svijesti, ovisi o nadvladavanju narcizma, ukoliko je čovjek otvoren, budan i prazan. Stanje sreće ili blagostanja, znači da se čovjek afektivno povezao s Bogom, da je nadišao izdvojenost i otuđenost, da je iskusio jedinstvo sa svim što postoji, a da u isti čas sebe doživljavamo kao poseban entitet koji ja jesam. Postići blagostanje znači napustiti ego, odreći se pohlepe, prestati sa upinjanjem oko očuvanja i veličanja ega, ono znači biti i sebe doživjeti u činu bivstovanja, a ne kroz posjedovanje, korištenje.
Čovjek kojem je pitanje o postojanju postavljeno, pokušava na njega odgovoriti, ali samo mislima, ne kao cjelokupan čovjek. Čovjek misli o Bogu ili duhovnosti, on ne teži iskustvu. Naši problemi su uvijek aktualni i oni pokazuju svoju Janusovu glavu, dvostruko lice, od kojih je jedno okrenuto iskustvu, a drugo mišljenju. Na putu postizanja cjelovitosti ličnosti neuroza nije samo oboljenje, nego je često znak za uzbunu, poslat od više instance osobnosti (Bog, atman, Praznina), kojim se poziva na hitno produbljivanje svesti, odnosno proširenje osobe. Ovu višu instancu Jung zove Bog. Bitno je ispravno pristupiti neurozi. Ispravno znači vidjeti neurozu kao poticaj nečemu pozitivnom, a ne gledati na nju kao svrhu po sebi, mada često izgleda da je tako. Neuroza nam pomaže da nadiđemo vlastite ograničenosti. Neuroza potiče borbu za cjelovitost osobnosti, a to je najviši mogući zemaljski lijek. Stoga, svojom percepcijom i sagledavanju nekog problema možete učestvovati tako da gledate mogućnosti koje vam nudi dotični problem. Gledanje života kroz unutarnje vodstvo, daje nam mogućnosti koje uvijek i samo uvijek proširuju našu svijest.
Nikola Žuvela
Autor: Nikola Žuvela, jyotish savjetnik i terapeut
Vir članka
Ostavite vaš komentar