Putovanju kroz vrijeme "MONTAUK"

Putovanju kroz vrijeme “MONTAUK”

NASTAVLJAM SA SPOZNAJAMA DO KOJIH SAM DOŠAO ISTRAŽUJUĆI PROJEKTE “MONTAUK” I “DAMANHUR” A GOVORE O PUTOVANJU KROZ VRIJEME.

TVRDNJE I PODACI IZNESENI U TEKSTU NISU OGLEDALO MOJIH STAVOVA.

PUT KROZ VRIJEME – ILUZIJA ILI MOGUĆNOST (2)

Negdašnji inženjer u NASA-i je osnovao Institut za putovanje u Vremenu u kojem je, kako mi je rekao, konstruirao cilindar promjera dvanaestak centimetara unutar kojeg je Vrijeme teklo 300% brže nego izvan njega! Vjerovao je da ta promjena može biti kobna za stanice raka i predvidio da će ovakva, prilagođena tehnologija, jednog dana dati fenomenalne rezultate, ne samo u liječenju malignih bolesti, već i uzgoju sjemenki danas nezamislivih svojstava. Anderson je bez sumnje obrazovan stručnjak koji dobro poznaje neke aspekte takovih rubnih istraživanja, no od njega nisam čuo ništa što bi me moglo uvjeriti da je takova manipulacija uopće moguća. Znao sam da poznaje Nicholsa i zamolio ga da me s njime poveže. Zatražio je nekoliko dana i javio se relativno brzo, rekavši mi da se trebam pojaviti u hotelu „Hilton”, na dijelu Long Islanda u kojem je vjerojatno Preston Nichols živio. Kiša je lijevala kao iz kabla kada smo se moj prijatelj Richard Handel i ja preko Yonkersa i Harlema uputili prema odredištu na kojem ću konačno sresti ikonu New Age fanatika koji nisu dvojili oko toga da li živimo u dobu fundamentalnih prodora prema Svemiru.

Sjedili smo u caffeu hotela, ali se Preston nije pojavljivao. Anderson nije pokazivao nervozu i mirno je ispijao kavu. Ni nakon sat vemena nije djelovao vidno zabrinutim. Nisam znao je li tako zbog relativnosti protoka vremena ili je naprosto bio naviknut na takvo Nicholsovo ponašanje. U jednom mi je trenutku rekao da je Preston malo paranoidan što se pokazalo točnim kada se pojavio na vratima, mokar od kiše i s prijedlogom da odmah odemo njegovim vozilom kod njega doma, na sigurnije mjesto. Vozilo je bilo stari narančasti školski autobus s golemom antenom koja je bila omotana oko cijelog trupa krntije. Dok sam cupkao na parkiralištu, pojasnio mi je da „oni mogu prodrijeti u naš mozak na frekvenciji od 435 MHz i ovo je jedina zaštita”. U autobusu je spavao njegov pas, sasvim nezainteresiran i očito naviknut na iznenađenja. Nehotice mi je na pamet pala zlobna misao da je pas možda dobro maskirani agent kakve tajne službe, ali sam se suzdržao od komentara. Izabrao sam radije toplu kafeteriju hotela. Preston je pristao ali je napomenuo da se ne smije zadržavati predugo, zbog sigurnosnog rizika. Bio je to velik i nezgrapan čovjek kojem je košulja djelomično skrivala povelik trbuh. Govorio je nekako čudno, ali se uskoro ispostavilo da izvrsno barata pojmovima fizike koji su mogli predstavljati njegovu vezu s eksperimentom. Pojasnio je da je inženjer elektrotehnike i da se u središtu projekta Montauk našao igrom slučaja. Kako to da još okolo hoda živ, iako navodno izdaje najmračnije tajne svih vremena, nije pojasnio uvjerljivo. Podsjetio me na teoriju da se „prozor mogućnosti u Vremenu” otvara svakih 20 godina, a sve je počelo još 1923. godine kada je, kako me je uvjeravao, nezaobilazni AleisterCrowley „otvorio tunel između engleskog druidskog svetišta Men-an-tol i točke na Long Islandu, nedaleko Montauka”. Obavio je to složenim magijskim ritualom, 12. kolovoza. Kasnije ću ustanoviti nešto neobično. Istraživanjem Crowleyevih dnevnika saznao sam da je tog dana bio prehlađen i sjedio kod kuće. Dakle, bio je ili daleko od Men-an-tola ili je svoje sudjelovanje u operaciji otvaranja neke vrste prostorno-vremenske pukotine utajio. Što baš nije, znajući njega, jako vjerojatno.

Pročitaj  Svaki razvoj traži vraćanje zajednici

Kako dalje teče priča, ovu je neobičnu karakteristiku Vremena iskoristila ekipa znanstvenika za već legendarni Eksperiment Filadelfija, 28. listopada 1943. godine. Radilo se o pokusu kojim je američka mornarica htjela istražiti moguću nevidljivost za radare broda koji bi sadržavao neku vrstu jakog rotirajućeg magneta u svom trupu. Nečeg u cijeloj priči izgleda da ipak ima jer se spominje tim znanstvenika sa Sveučilišta u Chicagu koji je još u ranim tridesetima prošlog stoljeća potaknuo ova neobična istraživanja koja su trebala Amerikancima dati značajnu vojnu prednost pred drugim silama tog vremena. Tako se spominje dekana tog sveučilišta dr Johna Hutchinsona, austrijskog fizičara Kürtenauera, Alberta Einsteina, čak i Nikolu Teslu koji je , prema nekima, dao ideju za „nevidljivi brod”. U priči se pojavljuje i genijalni mađarski učenjak John Erich von Neumann. Uglavnom nepotvrđena priča prilično nepouzdanih svjedoka spominje ratni brod USS Eldridge u luci Norfolk, koji pred zbunjenim promatračima doista postaje nevidljiv da bi se nakon sat vremena pojavio na jednom drugom mjestu, ali s posadom koja je djelomično poludjela od šoka a djelomično se naprosto stopila s metalnim dijelovima broda! „Vremenski portal” je stvoren, rekao mi je Nichols. Proračuni su pokazivali da će se opet aktivirati za 20 godina, pa je baza Montauk, prvobitno namijenjena ranom otkrivanju sovjetskih zrakoplova koji bi se kretali prema New Yorku, pretvorena u istraživački centar čudnovatih ambicija. Sve su pokrenuli još uvijek živi sudionici filadelfijskog fijaska, prvobitno se nadajući usavršavanju „elektromagnetskog oklopa”. Međutim, ono što će se pred njima otvoriti biti će mnogo značajnije od poboljšane ratne tehnologije. Kako kažu dobro upućeni, projekt Montauk je neka mješavina Reichovih metoda manipulacije hipotetičkom orgonskom energijom i iskustava baratanja elektromagnetizmom iz filadelfijske luke. Drugim riječima, u Nicholsovim se opisima gubi granica između mentalnih procesa, paranormalnih i medijskih sposobnosti i fizike budućnosti. Kao centralni dio mi je opisivao „stolac iz Montauka” u kojem je sjedio osobito uvježbani medij koji je uz pomoć jakih energetskih polja otvarao tunel kojim se moglo odšetati u prošlost ali i budućnost! Nezgodno je bilo to da se „tunel” koji puta iznenada zatvorio i onaj koji se u njemu našao bio je zauvijek izgubljen u „paralelnim dimenzijama”. Nichols i drugi sudionici pokusa su se domislili nečem jezivom. Posebni su timovi agenata otimali beskućnike s ulica New Yorka i koristili ih kao kuniće u ranoj fazi otvaranja „tunela kroz Prostor i Vrijeme”. Kako mi je rekao, tako ih je za vrijeme najintenzivnijih istraživanja od 1983. godine naovamo zaglavilo desetak tisuća! No, kako većina nije imala obitelji ni prijatelja, to nitko nije primjetio.

Vir, Autor: Drago Plečko

Pročitaj  Je li ljudski um gospodar vremena?
Oznake:
Ostavite vaš komentar
Komentar
Ime
Email