Romantika i ljubav – što o tome kaže Campbell?

Romantika i ljubav – što o tome kaže Campbell?



U mitu i stvarnom životu postoji dualnost. Svaka podjela nestaje u transcendentnom carstvu, čak i najosnovnije razlike poput svjetla i tame, muškog i ženskog transformiraju se tek kada ih spoznamo kao takve.
 Jastvo, atman ili Bog izražava obje vrste energije. Mušku energiju karakterizira područje uma, racionalnost, logika, asertivnost, usmjerena volja, namjera i vanjsko djelovanje. Ženska energija je, nasuprot tome, područje emocija, nježnosti, osjetljivosti, strpljenja, povezanosti s prirodom te njegujućih i kreativnih instinkta. Činjenica jest da žene rađaju djecu, a muškarci ne: mitologija tako usklađuje ženstvenost s kreativnim, emocionalnim i nesvjesnim energijama, a muškarce s fizičkim i praktičnim energijama. Žene su u mitu povezane s vječnim i mogu mu pristupiti izravnije u odnosu na muškarce, jer su njihova tijela mikrokosmos transcendentnih kreativnih energija koje su rodile vidljivi svijet.
Šire gledano, muškarac predstavlja svjesnu, intelektualno znatiželjnu energiju, njegov vodič je ego; žensko predstavlja nesvjesne, kreativne energije koje su govor vječnog carstva.
Junakovo putovanje u mitu ili snovima je svjesni um (muški je samo u simbolu) koji upoznaje svoje vlastite unutarnje (simbolički ženske) dubine, a onda i vječnost. Campbell kaže: „Žena u jeziku je slika mitologije koja predstavlja ukupnost onoga što se može spoznati. Junak je onaj koji to spoznaje. ”
Jastvo je cjeloviti izraz svakog ljudskog potencijala, dok su ego i persona ili naša maska djelić koji nam omogućuje da se uspijemo socijalizirati u društvu. Ostatak naših energija ili Jastva odbacujemo i oni tonu duboko u nesvjesno koje se ponovno budi zaljubljivanjem. Kako društvo od muškaraca zahtijeva da naglašava muške osobine koji formiraju njegovu osobnost, Anima se s druge strane, sastoji od pretežno ženske energije koju ona potiskuje, odnosno od ženske energije stvara personu ili masku koju koristi kako bi uspjela uspostaviti kontakt sa svijetom. Kao što nas podsjeća Jung, persona je „kompromis“ između društvenih očekivanja i vlastite želje pojedinca. Campbell ističe da „biološki i psihološki – u sebi imamo oba spola; ipak u svim ljudskim društvima smijemo naglasiti samo jedno.”
    Jastvo teži da bude u potpunosti ostvareno, a to znači da muškarac teži spoznati Animu i obratno. Primjerice, alfa muškarce obično privlače ženstvene žene. Stoga, ljudi biraju partnere koji međusobno ‘uravnotežuju’ ono što je u nama snažno, ali i slabosti. Uopće ne naslućujemo da naši partneri često utjelovljuju izgubljene aspekte nas samih.
Osjećaj “ljubavi na prvi pogled”, donosi tajanstveni osjećaj da već znate nekoga od prije. Campbell kaže da, u tim „slijepim“ ulicama „zapravo ne znamo što radimo. Opasnost u traženju slike duše u drugom je fatamorgana da će vas pronalazak savršenog podudaranja dovršiti, ali kao što ljubavna priča upozorava: “vizije su rijetko ono što se čine.”  Razočaranje je neizbježno. Imao si ideal. Vjenčali ste se s tim idealom, a onda dolazi činjenica koja ne odgovara tom idealu. Iznenada primijetiš stvari koje se baš ne uklapaju u tvoju projekciju. ” Ovo nije slučaj da treba pronaći nekoga tko je više ‘kompatibilan’, već je kompatibilnost laž koju si govorimo kako bismo izbjegli ono što ljubav zapravo traži. Kao što Campbell objašnjava, sada imate samo dva izbora, prvi je “Možeš reći: “Razočarana sam, vraćam se svojoj idealnoj slici partnera.
 Drugi izbor nas upozorava: “Samo će jedan stav riješiti situaciju” i zahtijeva da “strast pretvorite u suosjećanje”. To znači prepoznati da je vaš partner čovjek: složen, frustriran katkada, krhak, ali nekad i lud. Kad smo fiksirani na Animu kod muškaraca ili Animusa u ženi, postajete nesposobni prihvatiti ljude onakvima kakvi jesu, a samim tim i nesposobni ste za ljubav. Naime, kako kaže Cambell: “Ljubav je stvarni odnos prema osobi.” Romantika često nije ljubav, ona je više opsjednutosti vlastitim osjećajima. Campbell se koristi otkrićem Tonia, glavnog junaka u noveli Thomasa Manna u pogledu preobrazbe strasti u suosjećanje: „Tonio na kraju otkriva da je svatko na svijetu nesavršen i da je nesavršenost ono što osobu zadržava ovdje. Shvaća da ništa živo ne odgovara nijednom idealu. Nesavršenosti su one koje pronalaze našu ljubav. Suosjećanje je ono što pretvara razočaranje u participativno druženje.
Dakle, kada uvidite da su Animus ili Anima projekcije, ono što morate pružiti je suosjećanje jer ste i vi nesavršeni. Možda to ne znate. Svijet je zviježđe nesavršenosti, a vi ste možda najnesavršeniji od svih.” Morate biti spremni voljeti stvarnu osobu, a ne svoju fantaziju.
Ono što ovo razočaranje zapravo izaziva jest stvarnost, ne samo svijeta, već i poziv da spoznate “novu dubinu stvarnosti u sebi.” Dakle, kad odbijete partnera zbog neuspjeha jer ste vidjeli projekciju Anime ili Animusa, odbijate ustvari sebe. Potiskivanje tih energija ne događa se slučajno, jer velik dio naše osobe oblikuje potreba da budemo prihvaćeni u društvu. Čak i pozitivniji aspekti Anime i Animusa mogu nas prestrašiti. Ako ove energije prijete našoj svijesti, kao da se susrećemo s velikom opasnošću. Taj strah pokreće potrebu za projiciranjem Anime i Animusa na naše romantične partnere. Lakše je napustiti partnera nego vidjeti vlastitu nesposobnost voljenja. Campbell kaže: “Jedini način na koji čovjek može postati čovjekom je odnos s drugim ljudima.”
Nažalost, nemamo svi posebnu sreću imati dobre roditelje koji nas vole. Kao i većina ljudskih bića, naši roditelji su tragično nesavršeni. Kad se zaljubite postajete roditeljske nesavršenosti, te se odabiru partneri s kojima ponavljate ove bolne, štetne obrasce, Ako su roditelji pozitivni, na kraju moramo naučiti osloboditi se vezanosti za projekcije roditelja koje prenosimo na partnere.
 Campbell kaže da je ego zaboravio kako čitati poruke nesvjesnog i simbole mita. U mitologiji Anima i Animus često postaju psihopomp: ‘vodič duša’. Primjerice, u grčkoj mitologiji ovu ulogu predstavlja Hermes koji duše mrtvih  vodi u podzemlje. Hermes je za Junga simbol idealnog Animusa kod žena. Psihopomp prati heroja (ego) vodeći ga kroz nesvjesno. U bajkama se slika duše često utjelovljuje kao začarana ili prokleta princeza koja junaku govori kako će se sigurno probiti kroz začarani dvorac, pobjeći od njegovih brojnih zamki, nadići kletvu i vratiti se princezi. U grčkoj priči o Tezeju i Minotauru, Arijadna, kraljeva prelijepa kći Anima, iz ljubavi prema Tezeju, daje mu klupko konca kojim može ući u opasni labirint da ubije Minotaura i vrati se, a da se ne izgubi. Ipak, uloga psihopompa nije nužno odvojena od romantične privlačnosti, objašnjava Campbell: „Svi su, nadam se, imali iskustva kad netko uđe u sobu i vaše srce stane. Ovo je susret s Animom. ” I doista, Tezej se ženi Arijadnom nakon njegove pobjede u labirintu, kao što se heroji iz bajkek vjenčaju s princezom. Ali što su zapravo Anima ili Animus u ovom mitu? Iznenadno priznanje da „niste živjeli život.”
Hermes u podzemlju se pojavljuje kako bi usmjerio svjesni um u opasno nesvjesno područje, a sve kako bi vratio naše odbačene dijelove i talente. Brakovi s Animusom ili Animom u mitu predstavlja transcendenciju suprotnosti i dualnost vidljivog svijeta. Brak je mitski, mikrokozmos vječne cjelovitosti, gdje pojmovi poput muškog i ženskog nestaju nakon spajanja. Krajnji kraj junakova putovanja je transcendencija vidljivog svijeta i njegovih iluzija dualnosti, te povratak u vječno jedinstvo.
 Maleficent je film koji govori kako tražimo izgubljene dijelove svoje osobnosti. Nakon što je izdana, Maleficent postaje ogorčena i ljuta na čovječanstvo. Ono je krivo što ona više ne osjeća ljubav. Ipak, ona otkriva nježnost prema Aurori, koja se u svojoj nevinosti ne boji sprijateljiti s Maleficentom jer zna, prema Campbellovim riječima, da su “nesavršenosti one koje traže našu ljubav”. Jednom kada Aurora postane očarana i nakon što je njezin “šarmantni princ” otpušten bez ceremonije ili uspjeha, Maleficent je u mogućnosti osloboditi Auroru od začaranosti vraćajući joj ono izgubljeno, odbačeno tj. priznaje da voli djevojku. Aurora, kao slika duše ili vodič, vraća Maleficent suosjećanje (a time i njezina odsječena krila). Mitovi izražavaju snagu same “ženske prisutnosti”.
Za Campbella: “Suosjećanje je napokon jedini ključ. Suosjećanje za druge, u svim njihovim nesavršenostima. Da biste istinski voljeli druge prvo morate biti sposobni voljeti sebe. Ovo je razumijevanje da između vas i bilo koga drugog nema stvarne odvojenosti. Ljubav koju pokazujete sebi, jest ljubav koju pokazujete drugima. To je razina suosjećanja prema kojoj ste otvoreni i koju ste sposobni dati. Ako tražite partnera koji će vas “dovršiti” ili “popraviti”, privući ćete samo one kojima nedostaje ono što i vama nedostaje, koji su slomljeni na istim mjestima na kojima ste i vi slomljeni. Bez da to i znate, odbacit ćete one koji prizivaju izgubljeno Ja, jer da ste mogli prihvatiti njegovu energiju, prvo biste je prigrlili u sebi. Na svojoj najosnovnijoj razini, mitovi o Animi i Animusu se odnose na prepoznavanje i iscjeljivanje vašeg unutarnjeg Ja, a ne s kim biste trebali izlaziti. Cilj junakova putovanja ste vi sami, to je pronalazak sebe. Ovi mitovi opisuju ponovno spajanje muškog i ženskog u nerazdvojnu cjelinu, oni su odraz vječnog carstva koje ne poznaje razdvajanje.”

Pročitaj  Subota – Mišljenje je teško, stoga, većina sudi. 



Autor: Nikola Žuvela, jyotish savjetnik i terapeut

Vir članka

O jyotishu objavljujem mnoge članke. Od 2002. godine sam instruktor yoge, te podučavam tehnike meditacije. Također, vikendom održavam slijedeće radionice: Deprogramiranje odnosa, radionice o odnosima i samopouzdanju kao i individualna i grupna savjetovanja za one koji imaju poteškoća u braku ili vezi. Završio sam doktorski studij, smjer filozofija na temu filozofije i nesvjesnog.
No Tab Selected
Oznake:
Ostavite vaš komentar
Komentar
Ime
Email