Sjetiš li se na putu zastati?

Sjetiš li se na putu zastati?

Ne dijele se nagrade na kraju, barem ne u onom obliku kakvom si sanjao. Zašto onda srljaš kao guska u maglu, ne osvrćući se ni trenutak na ono što se događa mimo tebe? Zastani na trenutak, osluškuj svoje bilo. Ono srce što kuca u njedrima, nekoć je kucalo luđački na svaki spomen života i promjena.

Uvijek govori dobro o drugima…

Gdje žuriš i zašto žuriš sabrati sva iskustva, skupiti ih u jedan kofer (kao da u jedan stane sve ono za života doživljeno), umanjiti im pritom vrijednost, oduzeti si uspomene? Što te čeka ondje, na putu za Nigdjezemsku, bez onoga što te činilo živim, autentičnim, posebnim?

Zar toliki teret nosiš na plećima, da svaka uspomena stvara novu ranu na njima, te želiš mudro izbjeći sva ona nužna pitanja i prisjećanja na neke davne dane? Zašto se želiš osloboditi, kad ni tijekom života slobodan nisi bio jer si od života uporno bježao?

Smatraš li da ondje blizu kraja dolazi do otpuštanja svega, poprimaš nove oblike i boje, čistiš dušu od svega učinjenog, misleći da u tome je tajna? Ili ti je samo mrzak ovaj život bio, da si toliko pojurio, riješio da se lišiš nevolja i muka?

Zastani na trenutak, osluškuj svoje bilo. Ono srce što kuca u njedrima, nekoć je kucalo luđački na svaki spomen života i promjena. Nekoć, veselio si se novim porazima, jer si znao da iza njih dolaze bolji dani, veselio si se i kiši i suncu, i ljudima koji su ti dah krali.

Zašto si zaboravio za što vrijedi živjeti, zašto smatraš da je ljepše od života odšetati? Misliš li ponekad na one kojima si i dalje potreban, čak i kad si sebi ništavan? Znaš li, oni bi te tako radi vratili u život, na traku, da s njima i dalje stojiš i boriš se, barem i u mraku.

Znaš li, svaki udah koji doživimo, dragocjeniji je od svakog izdaha ondje negdje na proplancima iza oblaka? Jer, sad si živ, samo sad i nikad više. Sad u ovom obliku koračaš, boriš se, lomiš, plačeš, smiješ i pobjeđuješ sebe. I sad kad ti se čini da smisla nema, da ne možeš pobjeći od problema, reći ću ti jedno – stani!

Pročitaj  Tranzit Marsa i Venere, vrijeme projekcije ljubavi. Što se skriva iza?

Ono što te okružuje sad, ne mora biti budućnost tvoja, kao ni moja. Ono što te muči i leži godinama na duši, može jedan predivan dan lako da od tebe odmakne i sruši. Kao povjetarac što tiho ušulja se u sobu, i ti se možeš pronaći nov u nekom drugom gradu, dobu.

Znaš li, ne trebaš se bojati života, kao ni onoga poslije, trebaš se bojati toga da nisi unio dovoljno života u dane svoje, i onda kad se tuge nižu i broje.. Znaš li, ponekad treba prestati pratiti znakove s puta, pustiti da odemo i na pogrešnu stranu, da bismo se lakše vratili kući.

Ali, ruke od sebe nikada dići, jer nikad ne znaš kamo tvoj život može stići. Možda ćeš jednoga dana biti sve što si htio biti, raditi sve ono što se prije nisi mogao usuditi. I treba se na sve to odvažiti, tek kad se skupe dojmovi i duša iscijeli, mi nastajemo iznova u životu, bolji, jači, cijeli.

Znaš li, zaboravio si na putu zastati! Zaboravio si osluškivati vjetar, more, lišće. Sutonu si zaboravio ime, dani su ti postali crni poput tmine. Nisi dijelio sebe s drugima, nisi štedio sebe ponekad od drugih. Zaboravio si da ono za čime trčiš prolazno je, kao i ljepota koja te okružuje što je kratka vijeka, nestat će kad ne bude čovjeka.

Sjetiš li se kako si nekoć u momentima tuge, sjeo uz more i pričao valovima, cerekao se na sav glas i pjevao uz galebove, čekao jutra da svanu a sunce zaroni u more? Sjećaš li se ljepote i lakoće tadašnjeg trenutka, sad kad govoriš da ti je od života muka?

Znaš li, i kad je najgore, ima onih kojima je deset puta teže i gore, onih koji ne vide suton ni more? I znaš li, upravo oni svojim duhom i vedrinom nadomješćuju ostale fizičke nedostatke. Dok, gle tebe, fizički spreman i sposoban, a izgubljena kompasa i poljuljane vjere, grcaš u vlastitom bolu mrzeći život do krajnje mjere.

Pročitaj  Lupinizam Varaždinca Stjepana Lepena postaje svjetski priznat umjetnički pravac...

Nije li te sram ponekad u četiri zida, kad zbrojiš i oduzmeš ono što je prošlo, kad shvatiš da uvijek imamo ono što nemamo, ali da imamo i previše toga za biti zadovoljni i sretni? Nije li te sram jer koračaš malen ispod zvijezda, umjesto da se vineš u visine i pokažeš drugima ljepotu života? Otkriješ da u svijetu ima još ljubavi, dobrote i snova, dostatno za one koji se živjeti ne boje, za one koji život cijelim srcem vole?

Uvijek govori dobro o drugima…

Zastani, molim te, svaki put kad je teško, znaj da svi smo rođeni s nekom urođenom greškom. Zastani, primijeti ljepotu oko sebe, nemoj pustiti da radi crnila srce godinama zebe. Iza kiše uvijek dolazi duga, koja sa sobom nosi radost i sve prekrasne boje, oboji svoje dane i kad je crno, pretvori ih u pobjede svoje!

I koračaj hrabro, idi kontra valova i vjetra, jer trebaš vjerovati da te ne putu života još mnogo prekrasnih momenata čeka!

Marija Lombarović

https://marijalombarovic.wordpress.com/

https://www.facebook.com/Lombarovic/

Vir: Atma.hr

  • Objave
Kolumnistica, urednica, sanjar, altruist, po struci ekonomist. Ljubiteljica književnosti, psihologije, prirode, yoge, plesa. Love is my religion. Autorica bloga Moja škrinjica ludosti (i pokoje mudrosti).
Oznake:
Ostavite vaš komentar
Komentar
Ime
Email