The Sunset Limited – film koji pokazuje svu bijedu Zapadnjaka
The Sunset Limited nije film za one koji očekuju neku akciju ili ono što film sam po sebi treba nositi, ali po jednoj stvari je zanimljiv jer je u liku Tommy Lee Jonesa dočarao današnjeg Zapadnjaka.
Da krenemo, njegova ogromna načitanost pokazuje kako Zapadnjak živi u funkciji intelekta gdje ne postoji stvarnost izvan njega. Samuel L. Jackson odlično glumi čovjeka koji je na dnu i koji je pronašao sebe u onom iracionalnom. Ono je samo po sebi apsurdno, ali u tome on upravo pronalazi ispunjenje. Kako je rekao Tertulijan: “Vjerujem jer je apsurdno”. To je ono što Zapadnjak ne može shvatiti, da je život paradoks ili kao Jung kaže enantidromija. Živimo stvarnost koja je polaritetna i svaki put kada se zauzmemo za jedan polaritet, taj polaritet nas prevari. Kad kažem da ću biti dobar, počnem činiti sve što taj polaritet traži od mene, a onda se pokaže da ono u što sam vjerovao je suprotno tome.
Samuel L. Jackson glumi čovjeka koji je dodirnuo dno i on tu pronalazi život, kao što alkemičari kažu u tami je svijetlo. Film nas vodi prema dva zauzeta stava, kao na šahovskoj ploči. Ni jedan od ovih muškaraca nije amater, obojica imaju uvid u život više od prosječne osobe.
White ili Tommy Lee Jones, profesor koji tvrdi da je nekoliko desetljeća čitao dvije knjige tjedno, oličenje je obrazovanog čovjeka s promišljenim i logičnim mišljenjem. Black, bivši kriminalac čiji je karakter arhetip revolucionara, svojim obraćenjem na kršćanstvo pokazuje snagu koju crpi iz nevidljivog principa.
Black je uspio Whitea spasiti da ne skoči pod vlak. Ipak, Black se pomalo ruga ideji da bi on mogao biti neka vrsta anđela čuvara, on ne preuzima ulogu Spasitelja. On je kao neki supervizor koji čuva samoubojicu da ne ponovi svoje djelo i da ga izvuče na svjetlo.
Dok Black većinu životne vrijednosti temelji na duhovnim uvidima, White tvrdi da vjeruje u “stvari” koje opisuje kao umjetnost, glazbu, književnost, ili kamen temeljac u razvoju civilizacije. Ipak, White kaže da su to stvari u koje “vjvjeruje što je prilično zanimljivo jer opet ulazi u suprotni zuzeti stav, gdje vjeruje u nešto što je samo po sebi iracionalno, ali na jedan drugi način koji se ne dovodi u pitanje jer su u njemu svi pripadnici te hedonističke vjere. Kako se priča razvija, shvaćamo da je White “izgubio vjeru” u umjetnost i kulturu.
Whiteovo samoubilačko stanje nije stanje depresije, on tvrdi da je inteligencija dovela današnjeg čovjeka na sam rub, ili kako on kaže: “Protjeraj strah od smrti iz ljudskih srca i ne bi živjeli ni dana!” .
Black vjeruje da je Whiteova vjera ustvari vjera u plitke stvari, poput kulture ili umjetnosti. To je kao da narkoman svoju vjeru stavlja u drogu ili alkohol. Krhke stvari koje će propasti i koje su podložne promjeni i nestalnosti, dok Black svoju vjeru u Boga vidi kao kameni čvrst temelj koji ga nikada neće iznevjeriti. Vidi se da Black suosjeća s Whiteovim stajalištem, ali mu nedostaje važan dio slagalice, a to je da je zagriženi ateista jednako zagrižen kao i vjernik te ne mijenja nikada svoje stavove.
White ipak pokazuje interes jer vidi da Black živi život na rubu i ne može shvatiti što ga to motivira, čak ga podcjenjuje i nudi mu 3000 dolara jer ga je spasio, a to je jedina vrijednost koju Zapadnjak ima. Što može ateist ponuditi kao vrijednost, osim svog materijalnog boga? Ovdje se na najbolji način pokazuje što je Zapadnjak, možda i najbolji trenutak filma, konačni doseg svakoga tko ide tim putem i gdje je sam kraj tog pogleda. Nakon tisuća iščitanih knjiga, pokušaj samoubojstva i 3000 dolara vrijede sva njegova uvjerenja.
White pita Blacka o njegovoj kriminalnoj povijesti i čini se iskreno šokiranim kada otkriva da je ona prilično teška. Tako snažna transformacija od ubojice i sadista u nesebičnog propovjednika bez novca. White sugerira, nakon što je vidio užasne uvjete kojima je Black redovito izložen, da bi mu bilo bolje da ode negdje što njega izbacuje iz takta jer vidi što je krajnji doseg intelektualne hedonističke civilizacije. On je u epicentru posljedica takvog pogleda na život.
Dakle, White je pravi konformist, on je kao i društvo u kojem živimo, kloni se onih loših, pravi se da ne vidiš ništa i uzdiži se u kvazi umjetnosti i kulturi u kojoj si podanik-potrošač. U pozadini, u susjednom stanu se odvija svađa koja Blacku ne smeta jer on je u središtu pandemije zvan život. On zove narkomane da prespavaju kod njega, kako ne bi bili na ulici i jedina vrijednost u stanu je frižider kojeg su isto pokušali iznijeti, ali ih je susjed zaustavio. Black ne posjeduje ništa, on prima ljude s ruba jer on zna da se Bog nalazi na rubnim područjima i obraća se onima koji su na dnu, koji su otvoreni za susret.
Ovo nije samo svađa između dva muškarca s različitim uvjerenjima. Njih dvojica su istinski toliko udaljeni da jedan drugoga ne razumiju. Nedostatak razumijevanja započinje različito zauzetim stavovima u Jungovoj psihoterapiji. Jedan je na strani intelektualca ili intelketualne funkcije, a drugi je na duhovnoj intuitivnoj strani što razgovor čini tako zanimljivim. To je vjera protiv nevjerovanja, optimizam protiv pesimizma, sebičnost protiv altruizma. Black i White su i simbolična imena stavova, izgledaju ironično jer su čak podijeljeni na rasni element. Nijedan muškarac ne voli govoriti o sebi. Black jer se srami svoje prošlosti i pokušava ju nadoknaditi kroz altruizam dok White suzdržava svoju emotivnu prirodu.
Kada priroda razgovora postane izravnija, agresivnija, White konačno počinje pokazivati svoje pravo lice. White postaje ogorčen jer ga Black pokušava uvjeriti da vjeruje u nešto. Black mu govori: “Gnušam se ovih rasprava; argument seoskog ateista čija je jedina strast beskrajno vrijeđati ono što uopće negira postojanje.” White ne samo da se kloni religije, nego on uopće ne želi upoznati ovu funkciju. Zamislite koja je to prepotencija koju možemo vidjeti i danas, gdje negirate sve ono što je postojalo prije 5000. godina. Najljepša djela nastala su od fascinacije duhovnom prirodom. Negirati cijelu povijest jer letimo avionom ili imamo računalo je primitivizam. Ne možeš govoriti o intelektualnoj funkciji ako zanemaruješ cijeli njen opus i širinu kroz povijest.
Black nema nikoga, nema ništa, radi kao čistač, ali pokazuje snagu, pokazuje fascinaciju i unatoč tome što ne može pronaći zajednički jezik s Whiteom, on i dalje pokušava da mu pokaže da nije rješenje života baciti se pod vlak.
White ima ugled, novac, ali nema prijateljstvo, nema ništa istinski u sebi. Black mu nudi prijateljstvo, pokazuje mu da nije religiozni fanatik i da on istinski živi, te da bi se na njegovom mjestu većina Zapadnjaka bacilo pod vlak. Black nema nikakvu budućnost, djecu, ženu, bivši je zatvorenik, nema prebijene pare, ali ima srce, ono što Zapadnjaku kronično fali. Kako kaže jedan film: “Na Zapadu je hladno, ali imaš standard.”
Black je svoju argumentaciju temeljio na pretpostavci da je White izgubljen i da mu je potrebna pomoć. Može se reći da ne trebamo nuditi pomoć onima koji to ne žele, ali White i Black razgovaraju u trenutku kad se White želio ubiti. Kako da razgovarate sa samoubojicom, pokušavate mu pomoći ili mu kažete kako da to bolje učini sljedeći put i da ne traži pažnju načinom kako se ubija, nego da to napravi u intimi, s koktelom lijekova na mjestu gdje ga nitko ne može naći, kako bi svoj stav besmislenog života završio u potpunoj anonimnosti.
Black vjeruje da se kao i njemu Bog objavio kada je bilo najteže, ali White je čekao do samog kraja. Donekle mu se sviđao Black, točnije, govori mu da je za njega život uzaludan i da je najbolje da on kao takav ne postoji.
Black je pronašao ravnopravnog suparnika i time je njegovo razočarenje bilo teže, odnosno sigurno se nije bavio ljudima koji imaju takvu širinu, ali istodobno on je emotivno osakaćeni pojedinac. On je asocijalan i nesposoban za odnose, on mora negirati i prijateljstvo jer bi time morao priznati postojanje ljubavi koja mora isto tako biti bezvrijedna.
Blacku je jasno da bez obzira na to koliko jak argument iznosi, ne može uvjeriti čovjeka koji jednostavno nema nikakvu želju da se spasi. Njemu je spas najgora moguća opcija jer to bi značilo da je on spreman prihvatiti nekoga u svoj život, prihvatiti ljubav, ona je za njega besmislena. Upravo ovaj stav mnoge “intelektualce” zbunjuje, kako je netko spreman umrijeti za stav i koliko mu je smrt slatka jer Zapad nudi neke vrijednosti koje ne smije nitko preispitivati i dovoditi u pitanje, odnosno tko preispituje materijalnu vrijednost daje mu se etiketa primitivca, fanatika, budale.
Ljevičar i ateist Michel Foucault je odlično primijetio kako se Zapad obračunava sa svima koji dovode ideologiju hedonizma i konzumerizma u pitanje, tjerajući mnoge u ludnice, donoseći ideološke zakone, kako bi imali potvrdu da govore ispravno. Film nam dočarava na najbolji način kroz Whitea koji su najveći dosezi Zapada, gdje završava najveći predstavnik tog društva, koji se smije prošlom čovjeku iz prošlog vremena, unatoč tome što vidi bezbroj primjera kako Black vjeruje u čovjeka. White je trikster koji nije pronašao Animu. Trikster je razbijač tabua. On daje komično ismijavanje religioznog mita, on će izvesti razrađene planove kako bi naučio moralnu lekciju ili razotkrio ludost ljudi. Trickster dijeli mnoge atribute s čovjekom. Trikster pokazuje čovjeku da koliko god se trudio, ne može pobjeći od ljudskog stanja. Trikster uči da ne možemo biti ništa više do ljudi, ali za Whitea je trikster konačno ststan. On je pao u zabludu Merkura boga nesvbjesnog ili intelekta i postao je njegova krajnja neman i opasjednuće. Black ga je na vrijeme otkrio, on Whiteu pokazuje da je i on inteligentan da barata intelektom, ali da je intelekt sredstvo, a ne smisao.
Nikola Žuvela
jyotish savjrtnik i terapeut
Autor: Nikola Žuvela, jyotish savjetnik i terapeut
Vir članka
Ostavite vaš komentar