U kojem omjeru je samokritičnost poželjna, a kad nam šteti?
Navika bodrenja samoga sebe trebala bi nam biti servirana kao doručak. Svako jutro biste trebali gledati na to da prepoznate trenutke u danu kad ste bili dobri i kvalitetni, te sami sebi natuknuti koliko ste ponosni na sebe. I kakav učinak ima to hvaljenje, a kakav pokuda?
Nema tog pojedinca koji je uspješno svladao sve, koji korača kroz život lišen negativnih emocija, koji nije skrenuo s puta i očajavao radi nedostižne i nepoznate budućnosti. Jer, učimo dok dišemo, i kad mislimo da znamo sve, shvatimo da smo tek na početku spoznaje.
Vrlo često, kad se naumimo da napravimo nešto, skloni smo kritizirati vlastiti rad i analizirati svaki, pa i najmanji korak. To vrlo brzo može postati svakodnevna opsesija, te može zatvoriti vrata istini. Prečesto se osvrćemo analiziranju i samokritičnosti, nesvjesni pritom njene destruktivnosti.
U malim količinama, samokritičnost može biti poželjna i jako dobra. Onda, kad kroz nju shvaćamo gdje smo griješili, koliko nam je trebalo da se vratimo na traku kojom smo prethodno i sigurno išli. Možemo samokritičnost pretvoriti u poticaj da budemo bolji, radi sebe. Ponekad nam pomaže da možemo realno sagledati stvari, sve što nas okružuje i sve što jesmo ili nismo uložili, kako bismo otkrili onaj dio slagalice koji nam nedostaje.
No, gdje je granica između zdrave i normalne razine samokritičnosti, a gdje počinje podcjenjivanje i svakodnevno omalovažavanje, neuvažavanje kvaliteta koje posjedujemo?
Na trenutak zastanite, pokušajte smiriti misli i pitati se jednu stvar: Jeste li sretni s osobom kakva ste danas? Ako niste, zašto niste? Ako krenete nabrajati sve osobine koje imate, i zapazite na kraju rečenice ono veliko ALI, vrlo vjerojatno je da ste skloni pretjeranoj samokritičnosti. Ukoliko važete sto puta nešto prije nego li donesete odluku, bila tu riječ o nekoj banalnoj stvari ili većoj prekretnici, istina je nemate dovoljno povjerenja u svoje sposobnosti i radite si štetu.
Ok je znati kad treba stati, ali nije ok stopirati svoj daljnji rast samo radi toga što nemamo dovoljno vjere u sebe i konstantno se spuštamo i omalovažavamo.
Umjesto riječi pokude, pokušajte trenirati na sebi riječi hvale. Kad ste si zadnji put zahvalili za sve što ste prošli? Zato što ste ostali svoji, prisebni, zdravi i normalni? Kad ste rekli hvala za sve one lekcije i ljude koji su se trebali desiti kako biste narasli i shvatili tko ste? Kad ste se poticali od jutra za sve ono malo, sitno što sad svakodnevno činite, a prije ste konstantno odgađali?
Vjerujte, ta navika bodrenja samoga sebe trebala bi nam biti servirana kao doručak. Svako jutro biste trebali gledati na to da prepoznate trenutke u danu kad ste bili dobri i kvalitetni, te sami sebi natuknuti koliko ste ponosni na sebe. I kakav učinak ima to hvaljenje, a kakav pokuda?
Zna se. Osoba koja odrasta ili živi u stvarnosti u kojoj samu sebe analizira pretjerano i omalovažava, boji se onoga što bi mogla postati i ne živi nego egzistira. Sputava se u svemu jer si ne vjeruje dovoljno i uvijek joj fali onaj jedan maleni, ali zapravo golemi korak da bi došla k sebi i ostavila sumnje i strahove iza sebe.
Naučena misliti na negativan način, zatvara sebi priliku za otkrivanjem istine i ljepše strane života. Oči su joj zamazane laži, nade su joj porušene radi prevelikih očekivanja koje ima od sebe a istovremeno ne čini ništa u vezi njih. I kako onda reći da veća doza samokritičnosti ne može štetiti? Može.
A isto tako svakodnevno treniranje zahvalnosti može donijeti dobrobit za sveopće stanje naše svijesti, duha i emocija. Kad jutro započnemo na kvalitetan i miran način, odagnamo misli koje nam ne služe i odlučimo prihvaćati sve ono manje dobro što jesmo, i učimo mijenjati se kroz dane, lice nam poprima sve oblika staloženosti i sreće.
Ne možete napredovati ukoliko ne vidite i ne istražite pravog sebe. Ne možete se skrivati pod zabludama i očekivati da će vas drugi ljudi dizati dok vi sami ne vjerujete u vlastitu vrijednost. Za početak, budite sebi prijatelj, promatrajte svoj život kao što promatrate živote bližnjih. Naučite na sebi primijeniti ono što njima govorite i shvatit ćete da niste ni upola loši koliko ste si toga prišili putem.
Ako samokritičnost koristite u manjim dozama, kad radite na određenim projektima/ciljevima i želite sagledati sve opcije, onda znajte da činite normalnu stvar. Kako biste unaprijedili sebe i ono što radite, morate povremeno pratiti vlastite korake, osvrnuti se na učinjeno da biste neke dijelove poboljšali. Ali ne dajte da ta zdrava doza samokritičnosti preraste u nezadovoljstvo sobom i povuče neka nerealna očekivanja.
U suštini, morate vjerovati da ste dovoljno dobri za sve čemu težite, a ako se ne smatrate toliko dobrima morate znati da postoje tehnike kojima možete postati bolji, pitanje je samo koliko ste voljni učiti i ulagati u sebe?
Nemojte nikad propustiti priliku za rast i učenje, bilo to od drugih ljudi ili iz vlastitih iskustava, ali pazite da se na zbrajanju učinjenog ne poskliznete i ne posrnete u nezadovoljstvo.
Marija Lombarović
https://web.facebook.com/Lombarovic/?modal=admin_todo_tour&_rdc=5&_rdr
Ostavite vaš komentar