Vrijeme i Prostor nitko ne može definirati ni približno, ni religije ni znanost….

Vrijeme i Prostor nitko ne može definirati ni približno, ni religije ni znanost. Jer Vrijeme i Prostor j e s m o mi koji ne možemo vidjeti sami sebe

BOŽJI POTPIS SE NALAZI JEDNAKO U BROJU LATICA CVIJETA, DODIRU TABANA S PODLOGOM I UMIRANJU KVANTNIH ČESTICA

Dodir stopala s podlogom, proces disanja ili potpunog propuštanja svih signala u svijesti koji dolaze od osjeta prvo postaje kontinuirani osjećaj da bi tada nastupio paradoks – promatrač se gubi a osjećaj ostaje. I uvid da misli ne nestaju ni kod najdubljeg sažimanja pažnje na osjećaj čistog “jastva” nego izviru iz kore mozga n e o v i s n o o jastvu na koje smo u tom trenutku saželi pažnju.
Kao ljudska bića kojima upravlja skup milijardi neurona kroz koje impulsi protiču brzinom od cca. 300 km na sat zapravo u životu ne odlučujemo ništa! Tek naknadno, nakon što je odluka o bilo čemu već donijeta na razini neurona mi imamo dojam da smo je sami donijeli! To je neobičan doživljaj i doima se da ne postoji nikakav stupanj slobodne volje, da je cijeli scenarij već napisan a predstava već odigrana dok je se mi samo sjećamo.

Šokirala me činjenica koju sam shvatio naknadno, nakon ovog iskustva, da je znanost nešto slično već dokazala 2008. godine.

Počelo je s pokusom dr Benjamina Libeta koji je grupi ispitanika rekao da signaliziraju kada donesu odluku koju će ruku podignuti. Sve je mjereno EEG-om jer svakoj akciji prethode električni impulsi u mozgu. No, Libeta je zanimalo da li je odluku mozak donio i p r i j e nego što ispitanici budu toga svjesni kao svoje odluke. Ma kako nevjerojatno to izgledalo, u tim se prvim pokusima električna aktivnost mozgu koja označava donošenje odluke o ruci koju će ispitanik dignuti pojavila čitavih pola sekunde prije no što je je ispitanik postao svjestan kao svoje.
Do 2008. godine, godinu dana nakon smrti Libeta, se metodologija snimanja događanja u mozgu razvila dovoljno da se moglo pratiti funkcije višeg reda u neuronima. Ispostavilo se da istraživači mogu vidjeti koju će ruku ispitanik podići fantastičnih 10 sekundi prije nego što je on i izdaleka svjestan da je donio bilo kakvu odluku!
To je nužno dovelo do zaključka da mozak donosi svoju vlasitite odluke na podsvjesnom nivou a mi samo naknadno imamo dojam da smo je donijeli svjesno mi.

Pročitaj  Kresimir Matic LIVE večeras oko 22 h Za sve one koji ga prvi put nisu uspjeli p...

Drugi se uvid odnosi na činjenicu da Vrijeme i Prostor j e s m o mi i oni bez nas ne postoje kao objektivna stvarnost.

Ako ja putujem prema centru galaktike brzinom koja je 99,999999999% brzine svjetlosti kada za mene prođe 1 godina Zemljanima će proći 22.300 godina. Kada bih putovao brzinom svjetlosti nalazio bih se svuda u Svemiru istovremeno. Vrijeme se za m e n e steže. No i Prostor se steže kako se približavamo brzini svjetlosti. Kada bi se j a kretao brzinom koja je 99,999999999% brzine svjetlosti sve u prostoru, od soba do predmeta a tako i međuzvjezdanih razdaljina, bi se stegnulo 22.361 puta. Kod brzine svjetlosti Prostor bi se sveo praktično na nulu. Za m e n e.
Zašto samo znamo posljedice putovanja brzinom svjetlosti na Prostor i Vrijeme a ne možemo nikako pojmiti što oni j e s u? Genijalni um, dr Robert Lanza, otac biocentrizma, ostavlja to pitanje otvorenim, iz razumljivih razloga. Kako ne možemo nikako vidjeti sami sebe, kao što promatrač ne može vidjeti samog sebe, uvid upućuje na jedini preostali odgovor: Prostor i Vrijeme j e s m o mi!

Treći se uvid odnosi na Prosvjetljenje. Ono ne postoji kao stanje koje se može verbalno definirati. Tisuće učenja, gurua, koncepata, religija, filozofija, psihotehnika, utješnih obećanja i mislilaca nas samo udaljavaju od Prosvjetljenja koje već j e s t od Početka. Samom odlukom da ga potražimo se od njega udaljavamo. Puta nema, jer ako vidimo Put on je iluzija, još jedan koncept. Kretanje prema bilo kom cilju u vremenu i prostoru a tako i Prosvjetljenju jest akcija koja uvodi u priču dimenzije, vrijeme, odnose, prosudbu, afinitete, predrasude, krivu percepciju i kao takvo nas nužno udaljava od onog što j e s t oduvijek. Ipak, u prirodi je čovjeka da na Put krene. Ako će imati sreće vratiti će se na početak. Sebi.

Već samim prisjećanjem na beskonačno kratki uvid istovremeno privlačimo u sjećanje stepenice kojima smo do njega došli. Za mene je to strahovita vrućina i vlaga dok sjedim do Papajia u Lucknowu, iznenadni miris jasmina u toplim noćima Shivabalayogijeva ašrama u Bangaloreu, boja ljuski crvenog luka kod Sant Darshan Singha u starom Delhiju, zvuk zaraznog smijeha Maharishija, tamno zelenilo u vrtu kartuzijanskog samostana uz patra Emanuela u bijeloj odori, okus manga kojeg mi u Tapovanu nudi Kumara Swami, cvrkut ptica u japanskom vrtu u San Franciscu, uzbuđenje vožnje u otvorenom vagonu Samoborčeka iz ranog djetinjstva….

Pročitaj  Kratki pregled tranzita – smanjite impulzivnost

Pukovnik Abel je čitavih 30 godina vodio sovjetsku špijunsku mrežu u SAD. Kada je uhićen prijetila mu je smrtna kazna. Svaki puta kada bi njegov odvjetnik (u američkom ga filmu igra Tom Hanks) došao u ćeliju zatekao ga je posve mirnog. I pitao: Zar niste zabrinuti? Abel bi odgovorio: Zar bi pomoglo da sam zabrinut?

Slika 1: Bljeskovi sjećanja na djetinjstvo kod svakom čovjeku omogućuju da osjeti da se percepcija vremena razlikuje ali osjećaj vlastita postojanja je isti bez obzira na doživljaj njegova protoka

Slika 2.: Dr Benjamin Libet, čovjek koji je prvi shvatio da naš mozak donosi odluke sam, brže no što mi možemo reagirati na situacije

Slika 3.: Sovjetski špijun pukovnik Abel ovozemaljski je primjer razumijevanja činjenice da briga ne može pomoći rješavanju nijedne životne situacije



Vir, Autor: Drago Plečko

Oznake:
Ostavite vaš komentar
Komentar
Ime
Email